Čudna smo vam sorta mi Balkanjerosi. Jako čudna. Emocionalno smo rastrojeni, pa vječito variramo između ljubavi i mržnje. Nek’ stisne neko sa strane ,pa nek’ ti uvrijedi komšiju pravoslavca, katolika ili muslimana. Ma, oči bi mu dlijetom iskopao, nagurao mu ih u nozdrve, pa mu onda njegovim sopstvenim crijevima privezao da ne bi slučajno ispale. A, međusobno se pobismo.
Piše: Selma Hadžibajramović
Eto, takvi smo ti mi. Ustvari, mislim da smo u dubini svi povezani onom dobrom starom idejom bratstva i jedinstva koja nas kao magnet privlači sebi koliko god se otimali. Svi smo mi jedna velika porodica, skupa sa djecom za ponos i izrodima. Svi volimo popiti, zameziti, zaigrati kolo, ogovarati druge…ama, sve isto. Ali, opet hoćemo da se dijelimo. Nacionalizmom. Mišljenja sam da je nacionalizam samo isprika tih gore spomenutih izroda koju koriste kad žele namlatiti nekog, čisto iz ćejfa, pa ne mogu drugi razlog naći, ili ih jednostavno zasvrbi dupe željno da ga neko počeše dobrim batinama, ništa drugo.
No, zapetlja ja ovo k'o sajlu još je privezah u mrtvi čvor, a htjela samo objasniti na najjasniji mogući način. Helem, povest ću se za onom da slika govori više od hiljadu riječi, pa ću da vam sve potanko i slikovito objasnim.
Jednu noć, ne tako davno, okupilo se ovo naše multietničko i multinacionalno društvance u lokalnom kafiću. Opleli po niskobudžetnoj piću i balkanskim cigarama, pa nam fino, uživancija na način prosječnih balkanskih omladinaca koji ne jedu zlatnim, a Bogami ni srebrnim kašikama. Ma, kulijana živa, sve po mjeri. Da je bolje ne bi valjalo.
No, sve što je lijepo kratko potraje, pa tako i ovo naše. Dok sam nagibala flašu da je iskapim, jer je šteta da propada, opazih dječarca od nekih maksimalno sedamnaestak godina kako upade u kafe onako nafuran u dijasporskom stilu. Haj’, šta me briga, kontam. Bolje mi je da skužim za koliko mi je cuge ostalo još. Kad dečkić se automatski zaleti prema džuboksu, onako bacajući hejterski pogled prema drugom frajerčiću njegovih godina.
Ništa meni jasno k'o ni teletu. Al’ mi se razbistri čim čuh da iz džuboksa dreknu ‘Da te nije Alija’. Ovaj drugi se diže, pa ni dvi’-ni tri, progura se kroz gužvu, nabi se na džuboks i oplete po Ceci. Na to sve se neki treći pope na stolicu pa poče zavijati nešto nerazumljivo, za šta mi kasnije rekoše da je pjesma od Tompsona.
Nastavak možete pretpostaviti. Bum, pljas, tres…frcaju čaše, flaše, pesnice, sijeva na sve strane. A, mi 10 minuta prije toga slušali Marčela i nikom ništa falilo nije. Ali,šta ćeš.
Evo sad gledam ovu svoju profilnu na fejsu, pa ne znam šta bih s njom. Ja i moja Aleksandra, objema nam granate fijukale iznad glava, grlimo se k'o da nas je ista mati rodila. Kad ko ružno pogleda jednu druga skače k'o hijena. A, iza nas, tri klinca, sve trojica 97' godište, udarili ih pubertetski podivljali hormoni, čeputaju se iza nas k'o razbješnjale zvijeri jer je jednom otac iz Mostara, drugom iz Banjaluke, a trećem iz Bihaća. Tačno ne znam dal’ da ih iskružim iz slike ili da ih ostavim kao lijepu krvavu pozadinu. Jer, Bosna je na zemlji krvavoj, zar ne? Ali, nećemo taj stih, može se neko uvrijediti, jer je ta pjesma jedan vid ilahije.
A, što se slike tiče. Stavit ću je na kaver lijepo, to su vam one slike što su otvorene za vascijeli svijet. Nek’ svi vide kako cvatu lipe na Balkanu. Šteta što rastu na facama omladinaca i što se sade jakim udarcima. Baš šteta.
KOMENTARI