instant fap
NaslovnicaSanski Mostslajder

Dnevnik sanske cure: Jedna iz Autobusa

Dnevnik sanske cure: Jedna iz Autobusa

U zadnje vrijeme, jedino vremena imam napretek. Onog tzv. slobodnog. U prijevodu: dostupnog za dangubljenje. Kako volim čitati odlučih da tom svom beskorisnom vremenu podarim bilo kakav smisao i izvučem bar neku korist od njega, bar u mentalnom smislu. Pa, sam počela da čitam. Mnogo. Sve i svašta. Probirač nađe otirač, pa stoga ne biram. Bar kad je literatura u pitanju.

Piše: Selma Hadžibajramović

Povodeći se motom nebiranja primjetih kako čitam dosta radova neafirmisanih mladih pisaca poput mene same (ako nije previše narcisoidno od mene da se nazovem piscem u bilo kom smislu te riječi). Zapelo mi je za oko kako su teme o autobusima, priče i ispovijesti iz autobusa, jako aktuelne u zadnje vrijeme. Nisam još sasvim sigurna zašto je to tako, no kad uđem na Fejs, početnu stranu mi preplave naslovi tipa ‘Djevojka iz autobusa’, ‘Moja ljubav iz autobusa’ i slično.

Budući da sam , vaktile, dok sam još pohađala Fakultet pozamašnu količinu vremena provela u ovom prevoznom sredstvu, um mi obiluje sjećanjima na raznovrsne avanture doživljene u istom. SSlijedi kratak opis jedne od njih.

Sjećam se kao da je jučer bilo. Sumorno ledeno jutro, ja umotana u slojevitu odjeću vučem svoj ogromni kofer ‘pun dupke’. Smjestim ga nekako, a smjestim i sebe. Iako je gužva bila, nekako uspijem pronaći slobodno sjedište. Zabijem se do prozora, jer mi gledanje pejzaža koji se smjenjuju u vrtlozima na neki neobjašnjiv način ublažava mučninu i svaku želju za povraćanjem. Taman se ušuškam, ubacim slušalice i prepustim se blaženom ritmu točkova ispod mene kad autobus zastane.

Novi putnik. Gospođa srednjih godina. Kupi kartu kod vozača i zaputi se u potragu za mjestom na koje bi spustila svoje naslage sala. Jedino slobodno mjesto je kod mene. Divno. Stane pokraj mene, prvo se zagleda u moju torbu i one tri ogromne kese koje sam ležerno spustila na sjedište do sebe, a zatim mi naglim pokretom iščupa slušalicu iz uha i prokrešti:

-Gospođice, je li slobodno kod Vas?

-Žao mi je, ali nije. Čuvam mjesto za prijateljicu.

Da se opravdam. Imala sam razlog za tako bezočnu laž. Dva, ustvari. Prvi je bio njena nekultura i odstranjivanje slušalice iz mog uha na tako iznenadan i grub način. A, drugi…Ne znam koliko ćete razumjeti, ali odisala je tolikom arogancijom i drskošću da je to bilo za nepovjerovati. Tolikom arogancijom može da odiše samo jedna visoko obrazovana, no ipak primitivna žena. U svojoj glavi, već sam vodila s njom žestoku raspravu o nekulturnoj omladini i prepotentnim starijim osobama. Stoga, ne, nisam joj željela ustupiti mjesto.

Ponovo sam usmjerila pogled ka prozoru i namjestila slušalice. Bez obzira što je Eminem treštao blizu mojih bubnjića, nakon nekoliko sekundi čula sam buku. Drmanje, vriska, galama, lupanje. Nisam stigla ni da trepnem okom, a autobus se prevrnuo, usred neke nedođije.

Ležala sam krvava i zbunjena, ali živa. Za razliku od drugih. Taman kad sam pomislila da sam jedina preživjela, kad eto ti gđe Arogantne. Imala je par ogrebotina, ali osim toga, izgledala je sasvim dobro.

-Pomoći ću ti, djevojčice.-reče i poče da me vuče za ruke.

Boljelo jeste, ali pretpostavljam da bi me više boljelo da sam pokušala da ustanem. Nakon par minuta našle smo neku napuštenu kolibu. Tu smo se smjestile. Naložila je vatru, nasula vodu iz bunara u dvorištu, iz torbe izvadila vrećicu čaja i zakuhala ga. Rekla mi je da popijem, da će mi od toga biti bolje. Slijedeće čega se sjećam je da sam zaspala.

Probudio me snažan bol u lijevoj nozi. Kad sam otvorila oči, iznad mene je stajala ona, s macolom u ruci. Kao u nekom lošem hororu, namjestila je luđački izraz lica i sablasnim glasom prozborila ono, svima nam poznato:

-Bila si loša djevojčica.

Još nisam došla sebi od šoka kad me gurnula s kreveta i dobacila mi štake. Legla je i izjavila da ću ja da budem njena sluškinja, da se iskupim za nedostatak bontona u autobusu. Cupkajući s jednom štakom pod rukom morala sam da joj poslužim čaj. Zatim je tražila kolače. Sastojke sam pronašla u njenoj torbi. Isto tako je bilo i s večerom. Bila sam duboko uvjerena da je ta žena neka vrsta vještice i da joj torba služi kao čarobni štapić. Zatim me natjerala da joj plešem na jednoj nozi. Sve dok nisam čula vibraciju. Moj mobitel. Zgrabila sam prijenosni telefonski uređaj, a ona je zgrabila mene. Za vrat. Pogledala sam joj u oči. Imale su crveni odsjaj. Odsjaj zla. U trenutku kad sam već počela da gubim dah, naglo sam se trgla. Mislila sam da je to bio posljednji trzaj života. Ali, nije bio.

Nevjerovatno je šta se sve čovjeku može desiti u samo par minuta sna. Još uvijek snena uspjela sam nekako da pogodim zeleno dugme.

-Kćeri, jesi se smjestila u bus?

Mama,divna mama. Uvijek brine.

-Jesam, sve je uredu.

-Dobro, draga, javi se kad stigneš.

Prekinem vezu i okrenem zakrvavljeni pogled nadesno. Sredovječna dama je još uvijek tu.

-Oprostite gospođo, mislim da moja prijateljica još neće doći. Molim Vas, sjednite.-kažem i istovremeno sve stvari pokupim sa sjedišta i naguram ih sebi u krilo.

-Oh, hvala ti. To je jako ljubazno.

Sjedne i uz zahvalu mi uputi najnježniji mogući osmijeh. Pogled na njene usne savršeno namazane crvenim ružem i besprijekorno bijele zube me na tren očara i zavara. Ali, oči…U očima joj je i dalje bljeskao onaj crveni odsjaj.

Neki će reći da sam sve umislila. Ne znam, možda i jesam. Jedino što znam je da od tog nemilog događaja uvijek ustupam mjesto sredovječnim damama u busu.

 

KOMENTARI