instant fap
NaslovnicaBlog

Dnevnik sanske cure: Ne Vole te!

Dnevnik sanske cure: Ne Vole te!

‘I šta je, ustvari, ljubav? Jel’ to ono kad ti šugavim usnama sriču lijepe riječi, a prljavim umom zamišljaju kako te bodu otrovnim strijelama? Ili pak ono kad se opariš, počastiš sviju, pa te privuku u znojan, smrdljivi, grupni zagrljaj, a sutradan te kolektivno nazivaju budalom? Možda je ljubav ono kad si spreman za nekog učiniti sve i svašta ograđujući se i koristeći kao izgovor tu takozvanu ljubav, a kasnije shvatiš da je to bila samo glupost umotana u svjetlucav omot. I kako je prepoznati i razlikovati od svega ostalog? Vidjeti je ne možeš, a osjećaš je nedefinisanu. Možda je ljubav upravo to. Isprepletena mreža raznih osjećaja, sama po sebi jedna najtanja nit paučine koja se raspline na vjetru.’

selma-hKani se toga, dečko. Šta ti znaš o ljubavi? Ona te voljela i otišla je. A,sad…sad te niko ne voli. Ne znaš ti ništa o ljubavi.

I kanio se. Zgužvao papir ispunjen glupostima, zamahnuo da ga baci u koš za otpatke, pa ga opet izravnao. I tako više puta. Heh, koliki smo mi ljudi egoisti! I s bolom nam se teško rastati.

I, eto sjedio je opet u Sobi Bola. Tako je nazivao svoju spavaću. To je bila soba u kojoj je doživljavao bol, soba u kojoj se rastajao od njega.

Na stočiću je stajala majčina slika. Vatra u njenim očima se podudarala s vatrenocrvenom kosom, brižno njegovanom i uvijenom toplim uvijačima.  Isti taj vatreni sjaj je imala one noći kad je skriven iza ormara slušao njen tajni razgovor s prijateljem. Sjeća se on dobro s kojom zlobom su joj oči sijale dok je govorila o njemu:

‘Ma, isti je otac. Čak i onaj odvratni ožiljak preko lica ima. Gadi mi se, ne mogu ga ni smatrati svojim djetetom. Kamo sreće da ga ni rodila nisam.’

Sjeća se kako je  tu noć, sasvim bešumno, iz svojih očiju u suzama istočio sav sjaj. Dugo nakon toga nisu više zasjale.

Ne zaboravi, dečko. Ona te voljela i otišla je. A, sad…sad te niko ne voli.

Ustao je da skloni sliku. Za večeras je bilo dovoljno mazohizma.

Onda je ugledao najboljeg prijatelja. Instinktivno ga zagrli i pokuša da zadrži suze. I zadrža ih, ali sjećanja ne zadrža.

Sjeti se svojih školskih dana, prijekih pogleda, upiranja prstom, ismijavanja i premlaćivanja. Sve to jer je…avaj, imao je grozan ožiljak preko lica, još groznije je bio miran i povučen, zaista štetočina i napast za okolinu. S pravom ga htjedoše ukloniti. Zar nije tako?

Ali, on…on je bio tu uvijek. Isto ovako kao što je sad tu. Onako kako su pravi prijatelji uvijek tu. Beživotnim očima ga gledao nježno, plišanim rukama ga grlio i samo ćutao, ali plišani medo je uvijek bio tu.

I baci medvjedića željevši tako da od sebe odbaci najgroznije od svih sjećanja. Ono kad su ga vidjeli kako grli medvjedića, nazvali ga ružnim imenima, tukli do besvijesti, a onda položili na pod, skinuli i rekli da mora da se upozna s ‘pravom muškošću’.

Sjećao se kako su ga krvavog pronašle neke djevojke koje su šetale okružene oblakom jeftinog parfema, zgroženo pljunule na spodobu i kikoćući se produžile ostavivši ga da se guši u sopstvenoj krvi, bljuvotini i suzama.

I, to je to. Onaj vrhunac koji je dolazio svake večeri da ga namuči umori i da onda zaspe blaženo zaboravljajući sve. Svaki put kad bi počeo da čupa kosu u nastojanju da iščupa ružna sjećanja pojavila bi se ona, jedina koja ga je ikad voljela. Rekla je da će ga uvijek voljeti i otišla je. Od tog trena kad se bjelina njenog lica stopila s bjelinom bolničke postelje, kad je zadnji put udahla i izdahla i kad ga je zadnji put pogledala on je počeo da mrzi. Dotad je znao za bol. Tad je upoznao mržnju i odmah su se složili. Pratila ga je kud god bi pošao i podsjećala ga na to da ga više niko ne voli.

Svaku noć je umirao, svaku noć oživljavao. Ova noć je bila jedna od standardnih noći, ni po čemu drugačija od drugih. Sve dok…zvono na vratima. Ko se usudio da prekine njegov proces umiranja?

‘Zdravo, ja sam nova komšinica. Pravim večeru za susjede, pa sam došla i tebe da pozovem.’

‘Drago mi je, ja sam…’

Usne su odradile posao prosipanja glupih fraza koje ljudi uporno koriste prilikom upoznavanja bez obzira koliko otrcane bile. I gledao ju je, nakon dugo vremena pogledao je ženu, a jedino što mu je odzvanjalo u glavi bilo je ‘Čovječe, smije se isto kao ona.’

I smijala se. Mnogo se smijala tu noć. I on se smijao. Onako od srca. I nešto je strujalo u zraku. Bio je to neki šaren osjećaj, isprepleten i uvijen, nevidljiv, a opet lijep za oko, nemoguć za opipati, a sav svilen i baršunast. Neopisiv, a opet lako prepoznatljiv. Oni su ga nazvali Bezimeni osjećaj. Ja sam ga nazvala ljubav.

Piše: Selma Hadžibajramović

KOMENTARI