instant fap
NaslovnicaSanski Mostslajder

Dnevnik sanske cure: Nisam Ništa Kriv!

Dnevnik sanske cure: Nisam Ništa Kriv!

Jutro je zateklo samu u onoj polu-romantičnoj, a polu-depresivnoj atmosferi kakvu samo Đole zna otpjevati. A, nekad samoća i jeste najbolji prijatelj. Ljudi su materijalna bića, usredotočena na misao da svaka njihova akcija zahtijeva i zaslužuje reakciju. Ako si toliko prazan da ne možeš pružiti reakciju nemaš prava nikog opterećivati svojim društvom, jer to i nije druženje već smetanje.

Piše: Selma Hadžibajramović

Kiša je dobovala o prozor. Tup, tup, tup. Krupne kapi su se slijevale niz okno u istom ritmu kao i suze na njenim obrazima. Nije ni znala zašto plače. Valjda je to bila navika, jedna od onih stvari koje radite mehanički, a odavno su izgubile svoj smisao.

Soba je zaudarala na dim. Pepeljara je bila prevrnuta pored kreveta. Jedan, dva, tri…Izbrojala je trideset i osam opušaka. Računica je ukazivala na to da su joj ostale još tačno dvije cigarete. Nije znala ni kako je tačno pepeljara završila prevrnuta na podu. Vjerovatno ju je slučajno prevrnula prethodne noći kad se u grčevitoj polusmrti srušila na neraspremljeni krevet. Kasnije je sve pripalo maglovitom sjećanju. I, zašto je, dovraga, još uvijek bila živa?!

Sinoć je poput Koeljove Veronike odlučila da umre. Jutros se poput Koeljove Veronike probudila živa. Koji baksuz trebaš biti da ne možeš ni umrijeti kako treba?! Ali, doista…smrt dolazi kad ona želi, ne kad je pozovemo. Ona je opasan igrač, nema šanse da joj se obratite u imperativu i da vas ona posluša. Ma, kakvi.

Bočica je bila poluprazna. Možda bi i preselila na neki drugi svijet da ju je popila do kraja. Možda bi…ma, batali! Kažu da se ne treba brinuti ako ti ne uspije plan A, jer abeceda sadrži još 29 slova. Ona je došla do posljednjeg. Plan Ž je morao da uspije.

Ali, prije toga…Uzela je telefon i otkucala dobro poznat broj. Javila se govorna pošta.

‘Htjela sam ti samo reći…’

I šta bi rekla uopće? ‘Izvini, pogriješila sam?! Želim sve popraviti, želim vratiti vrijeme! Oprosti mi, ako mi ne oprostiš…’

Ma, ne…Jedno je umrijeti, drugo je umrijeti ponižen. Živi sa stilom, umri sa stilom. Najzad, znala je da je njena greška prevelika, da za to nema i nikad neće biti oprosta. Sažaljenje bi dobila, a ne treba joj i ne zaslužuje ga.

Uzela je otrov u ruke. Posmatrala lijepe konture smrtonosne bočice. Posmatrala svoje lijepo izmanikirane nokte. Kroz prozirno staklo bočice posmatrala je nekoć lijepu, sad haotičnu sobu.

Džeki je utrčao i uskočio joj u krilo. Bio je ogroman i pufnast. Primjetio je njenu tugu i velikim jezikom joj polizao slane obraze. To je samo izazvalo novu bujicu suza. Čudno je kako nas ljubav  nekad rastuži. Valjda jer znamo da je nismo vrijedni.

A, da ipak ostavi poruku? Uzela je papir i pero.

‘Ja…ne znam šta da kažem…’

Ne, ne i ne! Dosta odugovlačenja! Budi hrabra bar jednom u životu! Ponesi se damski, ne tjeraj nikog da te žali! Ti nisi za žaljenja! Ubica, preljubnica, spletkarošica i šta sve još ne. Slomljena, psihički uništena, emocija lišena, nekad podla sad jadna. Za prezira možda jesi, za žaljenja sigurno nisi!

Otvorila je bočicu i hrabro sasula njen sadržaj u grlo. Džeki je gledao zbunjeno. Gledala je i ona njega, nekoliko minuta. Mazila ga je i češkala iza ušiju. Zatim je osjetila grč, bol i gađenje. Ovaj put smrt je ušla u sobu na velika vrata. Ležerno, kao stari prijatelj. Naslonila se na jastuk i sklopila oči. Konačno je gotovo.

Džeki joj je lizao lice s nadom da će je to vratiti u život. Bezuspješno. Skočio je na pod i vidio telefonsku slušalicu. Pokušao je njuškom otipkati onaj trocifreni broj koji ljudi uvijek zovu kad su u nevolji. Bezuspješno. Otrčao je do ulaznih vrata i snažno lajao da privuče pažnju. Bezuspješno. Na kraju se sklupčao na podu gledajući u svoju praznu zdjelu za hranu.

‘Mogla si bar mene nahraniti. Ja nisam ništa kriv!’-kratko je pomislio prije nego se opružio u rukama sudbine.

 

KOMENTARI