instant fap

Dnevnik sanske cure: Praznična

Dnevnik sanske cure: Praznična

U prvoj seriji kolumni za portal inmedia.ba  o temama iz svakodnevnog života, piše nam Selma iz Sanskog Mosta  koja trenutno studira Engleski jezik u Bihaću, a u slobodno vrijeme piše jer je to njena forma izražavanja, uživajte!!

Piše: Selma Hadžibajramović

Praznična Eto, Nova Godina je došla I prošla, mene još uvijek malo drma ta praznična euforija. Znam da ima mnogo onih koji bi bacilli hejt na ovu rečenicu I počeli da zapitkuju oko čega sam ja to euforična kad živim u državi u kojoj su euforija I pojmovi slični njoj izbačeni čak I iz rječnika. Ali, eto, ja sam taj neki ludi sanjar koji pronalazi gromade sreće tamo gdje drugi ne mogu da vide ni najmanju mrvu. A, ako I ne mogu da ih pronađem, ja ih odsanjam. I bude ljepše, vjerujte, bude mnogo ljepše. Sreća postoji, samo je treba vidjeti, osjetiti, muva se ona oko nas poput onog laganog vjetrića koji razbija ljetnu vrelinu. Zatvoriš oči, digneš glavu I osjetiš ga. Kako god, nisam tu da pričam o sreći. Ili jesam, ma shatite kako hoćete. Imam taj neki dar ili prokletstvo da sve zakomplikujem.

Zato da ne dužim previše, upoznajte Adnana. Znači, Adnan. Lep I mlad, simpatičan. Dečko od svojih dvadeset I kusur. Obrazovan, imućan, dobro situiran. Dočekuje 2014-u. U ekskluzivnom restoranu. S ekskluzivnim društvom. Pijući ekskluzivan šampanjac. Lijep je to doček bio. Masa nasmiješenih lica u lijepim, ispeglanim košuljama I svilenim toaletama. Dobra muzika, dobro piće, još bolja hrana. Ali…uvijek ima to ‘ali’ koje koči stvar. Ne bi mu suđeno da s ovim mladim I uspješnim ljudima dočeka Novu Godinu. Sve se brzo odigralo. Samo je krenuo po piće I odjednom osjetio taj tupi bol na lijevoj strani prsa. Instinktivno se uhvatio rukom za bolno mjesto pokušavajući da dođe do daha. Par sekundi stropoštavanja I već je bio u horizontali.

Ekipa nacvrcanih, rumenih lica je odbrojavala zadnje sekunde 2013-e. Previše su zaokupljeni bili da bi primjetili mladića koji je upravo imao srčani napad. Većina ljudi danas upisuje Fakultete. Neki ih završe, neki ne. Ali, ono što je skoro svima poznato su studentske žurke. Nema potrebe da opisujem jeftinoću svega što se nalazi na njima. Mislim na hranu I piće, dakako, ne na ljude. Čista suprotnost gore opisanom dočeku. Mia je bila na jednom od takvih dočeka. Nalila je u sebe pozamašnu količinu jeftinog alkohola I ispušila par džoja koje kao da su se sastojale od listova koprive prije nego od marihuane da bi se psihički isključila iz okruženja muzike koja je bila šljam u svakom mogućem smislu te riječi I ljudi koji su joj nekad bili dragi, nekad baš I nisu, a trenutno su joj se samo maglili pred očima. Problem s jeftinim alkoholom ili s alkoholom uopće je što vas tjera da se preselite u wc, znači, bukvalno sebi izgradite dvorac u prokletom toaletu I odete provesti ostatak života ili bar noći tamo.

Znači, naša Mia je bila princeza koja je u mikrominici šljokičavog dezena išla u posjet svojoj palači. Ako nosite štikle s petom poput igle visine manjeg Ajfelovog tornja zna biti opasno okliznuti se. Pogotovo ako prilikom pada udarite zadnjim dijelom glave u željeznu česmu, skljokate se I iskrvarite do smrti. U šljaštećoj suknjici, s crvenim ružem na usnama, pored prljave, izobijane wc šolje, u poluležećem položaju, počivala je mrtva mlada dama. Damir je tipičan klošar. Ništa korisno ne radi, piše neke pjesmice, gleda u zvijezde, traži smisao života tamo negdje iza mjeseca, uvijek švorc, ali uvijek opremljen cugom I pljugom. Mada jako lijep, ako smijem primjetiti. No, ja sam pomalo slaba na klošare, pa je to možda I subjektivno. Visok, svijetlosmeđ, plave okice, nije loše, a? Znači, vrijeme je bilo neuobičajeno toplo za 31-I decembar, pa je odlučio da s jaranima izbleji na starom nogometnom igralištu.

Čisto čilanje, nije bilo policije, nepoželjnih gostiju, ničega. Sve je bilo u opuštajućem fazonu dok ga bivša djevojka nije nazvala I rekla da treba da popričaju. Nije mu se baš pričalo, pogotovo ne s njom. Ali, je bio jedan od onih koji su svaku novu godinu počinjali ispočetka, pa je želio I s njom da razriješi stvari u tekućoj godini. Tačno pola 12 je bilo kad se privremeno oprostio s jaranima rekavši da se vraća 15 minuta I krenuo mračnim uličicama u želji da riješi ljubavne probleme. Tras! Neko ga je snažno opalio bejzbol palicom po glavi. U trenu se našao na podu. Pokušao je da otvori oči, ali nije mu pošlo za rukom. Zvuk narednih udaraca je bio sve tiši, a bol se stapala s onom koju je osjetio vecćnakon prvog . ‘Pusti, ubit ćeš ga. Pregledaj mu džepove.’ ‘A, I nije neki Bil Gejts. Ali, ima dobre trave, bar to.’ ‘Kupi I idemo. Mislim da je gotov.’ Dvojac s crnim čarapama navučenim preko glave je otrčao u noć ostavivsi Damira da posljednji put hrapavo udahne I preseli dušu na neko drugo mjesto.

Ana je bila posebna I sama. Nije željela nikog, nije joj trebao niko. Nije voljela Novu Godinu, uopšteno praznike, niti bilo šta. Nije ju bilo briga ni za kog I nizašta. Više ne. Dovršila je svoju knjigu, pa će dovršiti I sebe. ‘Ana je posjetila Raj’ je bila njena zadnja rečenica. Da li će ona posjetiti Raj, nije znala. Znala je samo da se prokleto namučila da nabavi taj glupi otrov I neće dozvoliti da propadne. Na eks. Čovječe, što je bio ružan. Pa, otrov je, šta je očekivala, sirup od jagode?! Nije bilo grčeva, bolova, samo ju je uspavao. Damska smrt. Uvijek je bila dama. I sad, dok je ležala u svom krevetu s ružičastim baldahinom, ta prelijepa djevojka, umotana svojim dugim plavim kovrdžama I s tim groznim napitkom na punim usnama usnula je smrt, uronila je u smrt. I najednom svjetlo osvijetli naša četiri junaka. Nisam u fazonu priča o Paklu I Raju niti je to bilo bijelo svjetlo. Bili su to neki neonski reflektori u svim mogućim bojama koji su svijetlili tako jako da su ih svo četvoro probudili odjednom.

Veliki sat je pokazivao 11 sati. Par trenutaka su zbunjeno gledali jedni u druge dok nisu ugledali ogroman švedski sto pretrpan svim I svačim I četiri stolice. Prešutnim dogovorom su sjeli I navalili na sve što je bilo dostupno. Vesela muzika je počela. Zanimljivo je kako hrana, piće I muzika mogu da ožive čovjeka brzo. Čak I mrtvog čovjeka. Upoznaše se, razmijeniše priče. Stvarno je fascinantna činjenica koliko smrt može da bude smiješna stvar ako o njoj priča mrtav čovjek. Kako I život, tako I smrt spaja ljude. Moja četiri junaka nisu mnogo vremena potrošila da shvate da su srodne duše, da je neka Viša sila odredila da budu baš tu, baš tad. I da im je lijepo tako.

Tačno u 12 sati, 2 mlada para su razmijenila poljupce pod nebom ispunjenim vatrometom, uhvatili su se za ruke I krenuli prema šarenim vratima. Kažu da za praznike nije bitno gdje si, već s kim si. Ne znam, ja mislim da nije bitno ni s kim si već da ti je lijepo. Ljudi danas uživaju u pesimizmu, ismijavaju one koji slave bilo šta, bilo kad. Znam da su teška vremena, ali nemojmo tjerati sreću od sebe. Da, praznici predstavljaju to neko slavlje kom većina ljudi ne zna razlog, pa šta?! Jeste, loše je, tmurno je, bez para smo.

Slavimo par puta u godini, po par sati ili eventualno jednu noć. Zar nam stvarno treba I to oduzeti? Tu jednu noć kad zaboravimo na probleme I mislimo o lijepim stvarima? Treba li, ali doista, treba li…?

KOMENTARI