Zdravo. Ovu priču vam piše friško diplomirana djevojka, ja. Prvobitna namjera je bila da to bude naslov priče (naravno, mislim samo na drugi dio rečenice), ali mama me razuvjerila. Ubola me konstatacijom kako to djeluje umišljeno i nadobudno. Umišljena, nadobudna, ja? Ali, zašto? Čime to imam da se umišljam? Ne bih se nazvala prosječnom samo zato što ne smatram da se uklapam u strukturu mase, ali svakako bih se uvijek prije svrstala na margine nego u zaglavlje.
Piše: Selma Hadžibajramović
Ne razumijem mamu. Prije neki dan je bila sva ponosna na mene, a sad mi govori da se boji da ću je osramotiti svojim pričama. I kako, dovraga, da postanem pisac ako vlastitu majku ne razumijem? A, možda to nije ni bitno. Bitno je da razumijem likove iz svoje glave. A, majku…nju ne treba razumjeti,nju samo treba poslušati. Tako sam i ja poslušala svoju i promijenila naslov. Najzad, šta će mi naslov u kojem se spominje moja malenkost ako nisam dovoljan narcis da pišem o sebi?! Ovaj je bolji, mističniji. Kako god, taj čin mog diplomiranja jeste na neki način bio izvor ove priče, tačnije komentari na njega. Još tačnije, jedan poseban komentar.
‘Bolje da si se dobro udala.’
Kao što uvijek kažem, nisam tu da pišem o sebi, ja sam samo uvertira u ono što slijedi. Koncept ‘dobre udaje’. Priča prati mladu, priprostu djevojku. Nije bila neka ljepotica, ali Kinezi čuda čine. Želja joj bi da se dobro uda, pa se i potrudi oko nje. Nacifra se fluorescentnim bojama, otkrije butine, pa u lov. Škola…ne da joj nije išla, već je nije zanimala pretjerano. Osmoljetka je zadovoljila njena očekivanja od nauke. Vjerovala je da dobar brak može da zadovolji sve ostalo. Ganjala, ganjala i naganjala. Kako je odgajana na onoj našoj sve učestalijoj ‘Bježi iz Bosne, dijete’ ona sebi upeca dijasporca i pobježe iz Bosne. A, on…aman zaman, lijep k'o upisan. Još pored toga, pametan. Nikad ne htjede priznati , ali uvijek se čudila da se uopšte zagledao u nju. Šta ćeš, ljubav valjda. I tako…ode naša ‘dobro udana’ u Njemačku, u bijeli svijet, što se kaže. Ode i posrnu. Zabezeknu se, jadna, kad vidje da tamo ne teku med i mlijeko. Ljubav ispari onda kad joj čova reče da bi bilo lijepo da i ona počne da radi, jer jedna plata nije dovoljna čak ni za njene prohtjeve, pa čak i ako je ta plata ‘njemačka’. Ledeni osmijeh joj se još više smrznu na licu kad shvati da jezik ne zna, da školu nema i da jedino može raditi neki ‘siromaški’ posao poput čišćenja. Ali, možeš se lediti koliko hoćeš, kad sudbina stavi tačku, ti zarez ne možeš dodati, makar crk'o. I tako ‘dobro udana’, dobrostojeća gospođa u Njemačkoj pegla košulje i riba zahodske podove i daske. Ali, to nije bitno. Svakog ljeta ona dođe u Bosnu da na sedmicu dana ispegla karticu u jeftinim radnjama kineske robe (jer stare navike se teško zaboravljaju) i izriba nama svima mozak pričajući kako je ‘kod njih u Njemačkoj’ . I sve to radi s onim istim ledenim osmijehom koji i opanak zabljesne i vizualno učini da nevjerovatno liči na štiklu. Ali, ipak…samo liči.
Čitala sam komentare na svoje prethodne priče. Primjetih da me ljudi često poistovjećuju s mojim likovima. Ne izmišljam likove da bi me poistovjećivali s njima, već da bi se poistovjećivali s njima. Kako bih bar u uskom luku zaobišla to poistovjećivanje drugi akter moje priče neka bude dečko. U usporedbi s damom gore on je izrod roda svog. Nije se ‘dobro udao’ ni probijao kroz život lijepim očima. Namjerno kažem ‘dobro udao’ , jer u brak poput dotičnog stupate samo udajom. Dakle, bez obzira na vaš spol, udali ste se. Ovaj dečko se nije ‘udao’, već se obrazovao. Završio je Fakultet Taj i Taj, pa traži posao u ustanovama Tim i Tim. Od jutros ih je posjetio dvadeset i devet. Sad je u posjeti tridesetoj. Jezik mu se već izlizao od ponavljanja iste priče, a uši utrnule od istih odgovora koji započinju sa ‘Žao nam je’. Uljudna zahvala na ljubaznosti, izvinjenje zbog trošenja njihovog dragocjenog vremena i napuštanje objekta pognute glave. Još jedna cigla je srušena sa zgrade njegovog samopouzdanja.
Imam vam ja taj neki alter ego. Mislim, imaju ga svi. To što ga neki nazivaju podsviješću je njihova stvar. Moj je rođen od strane majke Mašte i ona mu je odlučila dati ime Alter ego. Ko sam ja da se protivim tome i nazivam ga drugačije? Sasvim nebitan faktor u cjelokupnoj situaciji, znači, niko. Uglavnom, taj moj alter ego se javi da me kritikuje kad nešto zabrljam. Usavršio je sarkazam i zlobne komentare da me ponekad natjera da se jako izvrištim u mislima. Evo ga, opet se javlja. Kucka mi po lijevoj moždanoj hemisferi. Šta li hoće, prokletnik mali?
Kaže da mi je kraj loš, pesimističan i da treba da ga mijenjam. E, neću. Ovo je moja priča i kraj će da bude baš ovakav. Neću da ga mijenjam. Neću ja. Alter ego hoće.
Alter ego kraj: Dečko je eventualno našao posao. Slabo plaćen. Ali, početak je početak. Kasnije je napredovao, usavršio se i došao na poziciju o kojoj je maštao kao klinac. Zasluženo. U toj svoj gunguli upoznao je i djevojku, sebi sličnu. Jer, koliko god se suprotnosti privlačile, sličnosti su te koje ostaju skupa. Oženio ju je. Proživjeli su su životni vijek skupa. Ovo nije bajka i nisu živjeli sretno do kraja života. Oni su živjeli do kraja života. Skupa. Uz uspone, padove, nesreću….uvijek je iskra sreće i ljubavi bila tu da obasja sve ostalo. Oni su živjeli.
Bravo, alter ego, čovječe! Pišeš dobre krajeve. Mnogo bolje od mojih. Ja samo imam da dodam u svom stilu preuređenu, ali ipak onu staru, dobro poznatu ‘Kako god da se sve čini mračno danas, trud će se isplatiti. Možda ne sutra ili prekosutra, ali jednom hoće.’ Ako mi, pak, ne vjerujete, okušajte sreću ‘dobrom udajom’. Pa, svako ima pravo na vlastiti izbor.
KOMENTARI