instant fap

Dnevnik sanske cure: Samo piši

Dnevnik sanske cure: Samo piši

Imam jednu jaranicu koja kao po nekoj tradiciji kasni na kafu. Neki dan sam je čekala toliko da sam više od pola kutije svojih cijenjenih cigareta pretvorila u dim koji se stopio s vjetrom i zagubio negdje u atmosferi. I tako, da ne bi ko pomislio da sam noćna prijateljica koja je odlučila biznis proširiti i na dnevnu smjenu odlučih da se maknem s ugla i sjednem na obližnju klupicu. A, sunce upeklo k'o da je proljeće u cvatu.

Piše: Selma Hadžibajramović

Da nemam kalendar kući, tačno ne bih znala da je već prevalila trećina novembra. Sjedeći tako, zagledah se u komad tog vanjskog namještaja koji je bio ukopan u zemlji prekoputa mene. Klupa je bila izrezbarena sa svih mogućih strana raznoraznim natpisima, stihovima pjesama, tinejdžerskim izjavama ljubavi ili prosto potpisima dotičnih osoba koje su imale privilegiju da tu sjede prije mene.

Uhvatih se kako razmišljam koliko mi svi volimo pisati, makar toga nismo ni svjesni. Neki su dobri u tome, neki baš i ne, ali svi podsvjesno želimo ostaviti neki trag iza sebe, makar se potpisati na obližnji zidić, sto ili bilo koju drugu građevinu. Sasvim je nebitno hoće li to iko ikad vidjeti, razumjeti, primjetiti uopće. Taj poriv da upišemo bar jedno slovo na ovoj planeti je ponekad jači od bilo čega.

Junakinja ove moje priče je cijeli život provela u pisanju. Zamislite to.

‘Samo piši. Imaš dara za to.’ – govoriše joj jedni

‘Pišeš ni za koga i nizašta. Danas ti niko više knjige ne čita. Nema ‘ljeba od toga.’ – rekoše drugi

A, nju čisto boljelo dupe i za kritike i za pohvale. Pisala je baš za dušu. Kažem vam, žena se rodila sa sveskom i olovkom u ruci.

Čim je naučila pričati, ta je naučila i čitati i pisati. Već kao djevojčica pisala je bajke, ni ne znajući da su to bajke. I tako se nastavila družiti s olovkama, papirima i knjigama do kraja života. Završila škole, izobrazovala se, a pisanje ne napušta. Samo tematike mijenja. Kako od pisanja nema salameta, morade naći i malo običniji posao, jer , kako kažu, nema ‘leba bez motike. Ali, pisanje osta njen najvjerniji drug. I dok su druge naveliko prolazile faze od opijanja, pušenja trave i plesanja po klubovima, preko iznenadne čednosti, pa sve do braka i mijenjanja pelena, ona prolazila faze od bajke i basne, preko romantizma to suštog realizma.

Nije se udala, nije dobila djecu i unučiće. Svoje spise je uvijek držala za sebe. Mnogo dosadna neka priča, a ? Trenutno zamišljate hanumu s onim ‘dno od tegle’ debelim naočalama uokvirenim u stilu Heri Potera, masnu, debelu i usamljenu. O, ali se mnogo varate, dragi moji. Ostale je neudata , jer ih nije htjela, a ne jer je nisu htjeli. I bila je sama, ali nikad usamljena.

I tako jednom se vratim slatkom domu svom samo da bi saznala da joj je stan bio provaljen. Izgubila se jadna, ne od straha, vec od zbunjole. Nije joj bilo jasno šta bi ko od nje htio ukrasti , uzevši u obzir kako skromno je živjela. Dade se u hitri pregled dobara. Ušteđevina tu, nakit tu, ali avaj…fali najdragocjenije…spisi njeni. Šta će, kud će…da ide u miliciju prijavit , pa da postane predmet sprdnje i izvrgavanja ruglu od strane mesnatih policajaca, da bude njihova interna šala dok žvaču preslatke krofne?! Nema tu hajra, samo bi to bilo puk'o poniženje. A, s druge strane, u onom najsitnijem djeliću duše osjeti neko bljeskavo zadovoljstvo pri pomisli da je neko možda baš htio pročitati ono što je godinama dijelila jedino sa svojim alter egom, da će neko možd upoznati te likove koje je istiskivala iz najtajnijih komora svog uma i oživljavala ih na papiru…možda…možda će.

Dani prolazili, smjenjivale se noći, nakuca se mjesec tačno. Taman pristavljala bosansku kad začu kucanje na vratima. Komšijin mali.

‘Hajde , sine, bujrum, sad će kafa.’

‘Teta Azra, došao sam da Vam predam nešto što je stiglo za Vas i da Vam priznam nešto. Prije mjsec dana Vam je provaljen stan, to sam uradio ja.’

Gledala ga je preneraženo, u nevjerici. Nije mogla riječ izustiti.

‘Molim Vas, oprostite mi. Nisam imao prava to učiniti. No, znam da cijeli život pišete. Svaki put kad bih navratio na kafu bacio bih oko na vaše spise. Iz tih letimično pregleedanih ulomaka sam shvatio koliko su Vaše riječi velike i moćne. Samo sam ih htio podijeliti s drugima. Ovo je za Vas.’

Pružio joj je kovertu. Ona je otvori drhtavim rukama i vidje da je u njoj izdavačev odgovor, nakićen i nacifran svim mogućim riječima hvale. Završavao je sa ‘Bit će nam čast da objavimo Vašu knjigu.’

Objaviše knjigu, posta bestseler i prevede se na sve moguće jezike, a naša djeva se obogati. Nije više tako dosadna priča, a? Čim ima šuškica, svi se brzo zagrijemo. Pretpostavit ću da je sad zamišljate na pješčanoj plaži kako ispija koktele i puši kubanske cigare, mjerkajući nabildane dečkiće koji se šepure po plaži svojim mačkastim očima skrivenim iz tamnih naočala. E, pa, nije tako, mili moji, opet ste u krivu.

Heroina ove priče i dalje živi u svojoj garsonjeri, sama sa knjigama, sveskama i olovkama. Milione nije ni popila ni prokockala, već dala onima kojima su potrebniji. Ona dok ima na čemu da piše, njoj nista ne fali. Jedni joj se smiju, vele zglajzala od tolikih knjižurina i iz mašte deložiranih ljudi, drugi pak ne prikrivaju zavist i otvoreno priznaju da bi voljeli da su se oni obogatili sjedeći u fotelji i piskarajući, eto, kao, znali bi pametnije tolike milione da utroše. Treći kažu da je pare razdijelila, jer ih nema s kim potrošiti, eto da znate, koja se ne uda i ne izrodi potomke, garant nikog drugog na svijetu nema. Ma, zli jezici mogu da mlate bez potrebe za odmorom, gorivom kakvim ili mijenjanjem baterija.

A, ona….Sija i očarava svijet svojim osmijehom. Ide kroz život lepršavo i lako poput leptirice. Jednostavno, nekim ljudima nisu potrebne pare da bi bili sretni i ispunjeni. A, neke čovjek ne bi mogao ispuniti ni da im raspori utrobu i nafiluje ju svim mogućim vrstama novčanica. I, te dvije vrste ljude će vazda ostati enigma jedna drugoj.

‘Opet pišeš,a? Samo piši, draga, samo piši.’

‘A, šta ću…Koliko te čekam, priču sam o tebi napisala.’

Ljudi, odoh ja po još jednu kutiju cigareta i da konačno popijem tu dugoiščekivanu kafu s jaranicom. A, vi? Eto vam pričica, pa čitajte. Ako vam se ne dopada pišite svoju

KOMENTARI