Nije nam dosta ove nape dijasporske goleme nostalgije, kako starimo sve veće i veće, već nas snađe i ova pandemija zbog koje ne možemo u domovinu! A voljeli bi doći, vjerujte nam.
Da napunimo naše istrošene životne baterije, a gdje drugo nego na izvorištu – u Bosni!
I tako uroti se sve protiv nas, nas koji smo daleko. I kako onda dalje, a mora se, kada nas u isto vrijeme pogodi mnogo toga? A ako na sve to još dođe nešto gore – e, onda je sve teško!
Zato, čujte ovu moju priču…
Znamo se supruga i ja sa njom već godinama. Još od vremena divno opjevanih u prelijepoj pjesmi Crvene jabuke “Sarajevski lijepi dani”. Rasli smo zajedno u našem Šeheru. Školovali se. Osnovali porodice i onda… rat. Izbjeglištvo. Odlazak u Kanadu. Počinjali smo svi mi sve ispočetka! I onda, bolest njenog supruga, i kraj…
Napisao sam joj sada, u ovo doba korona virusa, strahova i psihičkih kriza – pismo. Prijateljici koja pati. Spoznajem to preko pisama i razgovora, i nemogućnosti bliskog druženja. Prijateljici, empat prijateljici, koja razumije sve, ali izgleda najmanje samu sebe. Osjećaju te osobe ne samo svoje, već i tuđe stresove, strahove, tuge i dileme. Biti će te empat osobe sa vama i uz vas cijelom svojom dušom, samo pod uslovom da ih prihvatite kao izraz ljubavi i senzibilnosti.
I pored svojih boli i tuga, to su osobe koje više brinu o drugima, želeći da im pomognu, nego što brinu o sebi samima. I zbog toga pate. Osjetio sam to i kroz razmjenu pisama. Htjedoh joj samo reći da je razumijemo. I ništa više!
I zato joj napisah:
“Ne boj se toga što te muči. Reci to samo onima koji te vole. Oni će te razumjeti. Za ostale – ne brini! Nisu oni ni važni. Znamo za tvoje strahove, stresove, dileme i gubljenje svrhe življenja. Ali ti si za nas heroj. Heroj, jer ne skrivaš svoju dušu čak ni pred onima pred kojima bi trebala.
Ti si tu, danas, na ovome svijetu jer nastavljaš misiju kruga ljubavi i razumijevanja koju šire ljudi kao ti. Svijet bez osoba kao što si ti, bio bi svijet bez svrhe življenja, bez strasti prijateljstva i ljubavi. I zato te mi svi trebamo i volimo. Neizmjerno.
Ti imaš snagu da ljude oko sebe učiniš sretnima, znamo to. Ali znaš li sebe učiniti sretnom?
I zato te molimo: nađi mjesto za nešto u tvom životu, nešto što će te odmoriti od tvojih sumornih misli. Mjesto na kojem ćeš napuniti svoje životne baterije i ohladiti svoj pregrijani nervni sistem. I vrati se to mjesto kad god ti je teško. I shvati da nisi sama na ovoj planeti zvanoj Zemlja. To će ti pomoći da smiriš sve ono što je sad isuviše uzburkano u tvom životu. Ti osjećaš ovaj svijet mnogo više nego što trebaš.
Moderna medicina ti malo može pomoći. Ona liječi simptome. Ali lijeka za empatiju nema.”
KOMENTARI