“Prije sna ti moram reći, budi dobra. Lijepo sanjaj”, pjevuši mi Oliver dok te gledam, dok sanjaš.
Pitam se šta vidiš, tamo iza budnosti. Kojom bojom sijaju tvoji snovi? Da li sanjaš mene? Dok ton tvog daha svakim udahom čini moje srce većim, pitam se znaš li kolika je snaga moje ljubavi? Znaš li, milo moje, da najvrjednije si što imam, razlog zbog kojeg se budim i s ponosom ispraćam svaki dan u kojem se neka tvoja, dječja, želja ostvarila.
Plašim se da li ćeš moju ljubav uvijek vidjeti kao vjetar, a nikad kao okove? Znači li ti, sada, što ću uništiti svako čudovište koje se usudi potražiti sklonište iza tvojih snova? Znaš li da ću disati i postojati samo da na tvom licu osmijehe crtam? Znaš li, maleno moje, da si duša duše moje, otkucaj moga srca, moj vid, moja snaga, moje sve? Moj mali raj.
Hoćeš li me držati za izboranu ruku kada ostarim, kao što ja sada svojim dlanovima grijem tvoje nježne ručice kada zastudi? Da li ćeš mi dodati čašu vode kada ožednim i napraviti mi, svojim divnim prstićima, nešto da snagu povratim, onda kada me život bude napuštao? Hoćeš li, jedino moje, u svome novom domu naći neki kutak da me tamo smjestiš, da oči koje se gase miluju pogledima tvoje potomke, ta dragocjena bića što moju lozu nastavljaju?
Dok sanjaš, ne sluteći da bdijem nad tvojim snovima, pitam se hoću li od tebe napraviti čovjeka, nekog zbog čijih ću se djela ponositi? Hoćeš li se pristojno obraćati starijima, ostavljati mrvice svog peciva na terasi golubovima, trčati s psima i s poštovanjem stavljati sadaku u dlan prosjaka?
Učim li te da budeš čovjek, mrvo moja? Imaš li u svojim genima dobrotu, poštenje, humanost, odanost? Da li će tvoje postojanje biti novo ja? Hoću li umirati s ponosom, ili s razočaranjem? Čedo moje, moje sve, kakav čovjek ćeš biti sutra?
KOMENTARI