Crveno, baš kao tvoje usne. Čisto, onako kao srce duše tvoje. Nevino, poput prvog, još nerazmijenjenog nam, poljupca.
Ne pamte moji dlanovi topliji odgovor tuđe kože ni moje uši slađa obećanja, od onih koje od tebe čujem uvijek kada mi se približiš. U gomili, među znanim i neznanim; nasamo, kad se mislima dozovemo… Samo tvoja, samo tvoj. Do kraja svijeta, u svim narednim životima.
Dok teče Sana, žubori ljubav, dok brza Bliha i s obalom se Zdena ljubi. Ničiji više, ničija više. Gore, na obroncima Kamengrada i dolje, u kotlinama Prvomajske. Kod staklara, na Kožari, gdje god da koračaš, nađem tvoje stope – putokaz do sreće, smjer za radost.
Niko me nije volio tiše i nikad prije ne disah samo da tebe ponovo vidim, kako mi dolaziš da ljubavlju pobijediš moje zidove i brane. Nacrtaj mi osmijeh, udahni mi život. Ponovo i ponovo. Opet. Još jednom. Samo tvoj, samo tvoja.
foto Mersad Talić
KOMENTARI