instant fap

Drveni stubovi u koritu Sane sjećaju na prošlost

Drveni stubovi u koritu Sane sjećaju na prošlost

Drveni stubovi čiji su vrhovi i danas vidljivi u koritu Sane, na dijelu gdje rijeka pravi oštru krivinu u blizini sela Čaplje, desetak kilometara od Sanskog Mosta, jedini su ostaci „splavišta“, nekadašnjeg austrougarskog ekonomskog dobra koje je služilo za prikupljanje i transport drvenih trupaca riječnim putem.

Ovaj napušteni lokalitet svjedoči i o tome da je u prošlosti Sana bila važna u prometnom smislu, kao riječna magistrala kojom se odvijao teretni saobraćaj sa ostatkom svijeta. Iako je to nekada bila plovna rijeka, njena morfologija se u poslednjih pet decenija toliko promjenila da danas Sanom neometano mogu saobraćati isključivo laki čamci i to u vrijeme visokog vodostaja. 

Intenzivna eksploatacija šumskog bogatstva na prostoru planine Grmeč započela je nakon što je Austrougarska Monarhija okupirala Bosnu i Hercegovinu 1878. godine, a posebno su na cijeni bili bukva i hrast koji rastu u grmečkim šumama.

S obzirom da željeznička mreža u početku nije bila dovoljno razvijena, transport trupaca se odvijao tokovima rijeka. Balvane posječene u šumskim radilištima, izvlačili bi do rijeka i potom su oni vodenim putem nastavljali svoj put. 

Austrijsko preduzeće „Štajnbajs“, koje je posjedovalo koncesiju za eksploataciju šume na području čitave Bosanske krajine, izgradilo je na rijeci Sani branu gdje su zaustavljani balvani koji su putovali vodom, te su se potom sortirali na posebno zagrađenom dijelu rijeke. Nekoliko trupaca bi se potom, pomoću snažnih konopaca i čeličnih sajli, povezivalo u splavove kojima su upravljali splavari i potom bi oni kretali nizvodno prema Sanskom Mostu i dalje prema gradovima u kojima su se nalazila pilanska postrojenja, navodi istoričar, Vedad Biščević. 

U lokalnim hronikama ostalo je zapisano kako su posebno vješti bili splavari iz sanskih porodica Kuželj i Korlat, koji su tako načinjenim splavovima plovili sve do Siska, pa čak i Beograda.
Takva putovanja bila su naporna i opasna, pa je recimo put do Beograda trajao po sedam dana. U istorijskim dokumentima pomenuto ekonomsko dobro se pominje i u svjetlu prvih oblika radničkog organizovanja na ovim prostorima. 

Tako se u austrougarskim arhivima navodi kako su radnici, nezadovoljni ličnim primanjima, 1906. godine obustavili rad i organizovali prvi štrajk, te da im je poslodavac nakon toga povećao plate. 

Razvojem željezničke mreže, teretni saobraćaj riječnim putem gubio je postepeno na značaju, obzirom da je željeznički transport bio mnogo brži i efikasniji.
Ipak, zadržao se sve do početka pedesetih godina prošlog vijeka, kada je „splavište“ potpuno izgubilo nekadašnji značaj, a objekti i cijeli ovaj lokalitet prepušteni su propadanju. 

Danas još samo drveni stubovi sjećaju na dane kada se „zlato“ iz Grmeča rijekom Sanom transportovalo sve do Pešte i Beča.

Zlatan Čekić

KOMENTARI