Šta od drugostepene presude Radovanu Karadžiću očekuje predsjednik Udruženja logoraša ‘Prijedor 92’?
Razgovarao: Nedim Botić
Presuda Radovanu Karadžiću, osnivaču SDS-a i prvom predsjedniku bh. entiteta Republika Srpska, uzburkala je regionalnu javnost, nakon što je proglašen krivim za deset tačaka optužnice, izuzev prve, te prvostepeno osuđen na 40 godina zatvora. Činu izricanja presude u Den Haagu su prisustvovale brojne žrtve rata i stradanja u BiH-a, a među njima i predstavnici Udruženja logoraša “Prijedor 92“. O tome kako su žrtve rata doživjele presudu, te o utjecaju ove presude na budući suživot i stanje povratnika u RS-u, razgovarali smo s Mirsadom Duratovićem, predsjednikom Udruženja logoraša “Prijedor 92”.
- Vaš pogled na presudu?
– Ne postoji sud na ovom svijetu koji je u stanju izreći zasluženu kaznu ratnom zločincu koji je odgovoran za genocid u BiH, koji je Tomašicu i mnoge druge masovne grobnice napunio kostima djece, žena i nedužnih civila. Granice RS-a su ocrtane krvlju nedužnog naroda. Mi preživjeli svjedoci genocida smo veoma nezadovoljni ovom presudom, ali ne i iznenađeni ako znamo pod kakvim pritiskom političke svjetske scene radi ovaj sud. Kazna Radovanu Karadžiću ma kolika da je ne može olakšati beskrajnu bol žrtava.
- Tribunal je optuženika proglasio krivim za genocid u Srebrenici, dok genocid u drugim gradovima nije utvrđen. Da li je manjkalo dokaza i svjedoka?
– Naravno da je bilo dovoljno dokaza i svjedoka za genocid i u ostalim opštinama. U Prijedoru imamo Tomašicu, najveću masovnu grobnicu nakon Drugog svjetskog rata u Evropi, zatim 465 lokacija na kojima su ekshumirani posmrtni ostatci ubijenih Bošnjaka i Hrvata.
U Prijedoru imamo najveći broj logora, logoraša, najveći broj presuda za ratne zločine do danas, najveći broj protjeranih Bošnjaka i Hrvata. Na kraju krajeva, i sam Tribunal je formiran zbog ratnih zločina u Prijedoru. Zar to nije dovoljno dokaza!?
Bojim se da se kažnjavaju samo neposredni izvršitelji zločina, ali ideja i politika koje su dovele do masovnih uništenja i istrebljenja Bošnjaka i Hrvata iz RS-a nisu kažnjene. Presuda za genocid u Srebrenici nije dovoljna da se kazni sama ideja, a upravo to trebalo je učiniti Sudsko vijeće. Mislim da to Sudsko vijeće nije donijelo presudu, nego je bilo samo jedan običan, puki spiker koji je naglas pročitao presudu donesenu u nekim drugim centrima moći. Zato u ovom slučaju nisu pobijedili pravo i pravda, nego politički interesi koji žele zaštititi Republiku Srpsku.
- Kakva su vaša očekivanja od drugostepene presude?
– U drugostepenoj presudi Karadžiću ne očekujem ništa jer je već i sama činjenica da Sudsko vijeće nije prihvatilo u optužnicu uvrstiti najveću masovnu grobnicu Tomašicu, koja je krunski dokaz genocida počinjenog u Prijedoru, to je bio jasan signal da Karadžić neće biti osuđen za genocid. Osim toga, izbor svjedoka nije bio najbolji jer postoje mnogo bolji svjedoci genocida koje haško tužiteljstvo nije uzelo kao svjedoke u procesu protiv Karadžića.
Karadžić je u svojim posljednjim izjavama civilne žrtve nazvao islamistima i na taj način se pokušao dodvoriti međunarodnoj zajednici. Kod ovoga je zaboravio hrvatske žrtve! Zaboravio je prijedorsko Briševo, Staru Rijeku. Kako će njih nazvati?
Mi preživjeli svjedoci genocida imamo istinu i pravdu na svojoj strani, istinu i presudu koja glasi: “Karadžić Radovan je kriv za genocid na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine.“ Najvećom masovnom grobnicom nakon drugog svjetskog rata u Evropi – Tomašicom i 102 ubijene djece u Prijedoru Karadžić je sa krvlju nedužnih civila ispisao svoju presudu još 1992. godine.
- Kakav bi uticaj na međuljudske odnose u BiH mogla imati presuda Karadžiću?
– Smatram da ova presuda neće ništa izmijeniti u međuljudskim odnosima u BiH, odnosno doprinijeti pomirenju i otvoriti novo poglavlje međuljudskih odnosa kod nas. Sve dok Radovan Karadžić u RS-u i Srbiji bude slavljen kao heroj, sve dok predvodnici tog veličanja i slavljenja ratnih zločinaca budu institucije RS-a i Srbije od lokalnog do državnog nivoa, sve do tada nema nade u normalan zajednički život na našim prostorima. Sve dok genocid ne bude imenovan genocidom, a ratnom zločincu ne bude izrečena zaslužena kazna slavit će se imena kao što su Milošević, Karadžić i RS.
Karadžić nije heroj kao što ga njegovi nacionalisti vide, nego ratni zločinac što je potvrđeno presudom Tribunala. Pod ovom oznakom će ući u istoriju i udžbenike modernog i zdravog društva. Bošnjaci u RS-u će zbog ovakve presude biti i dalje izloženi svim oblicima diskriminacije koja je već odavno prerasla u klasični aparthejd. Na kraju će to dovesti do konačnog ostvarenja ratnih ciljeva politike genocida Karadžića i njegovih sljedbenika odnosno nestanka Bošnjaka i Hrvata sa ovih prostora.
- Srebrenica i Prijedor – postoje li sličnosti ili razlike?
– Prijedor i Srebrenica ostaju zapamćeni kao najveća stratišta Bošnjaka u njihovoj istoriji. Razlika između ova dva stratišta je samo u tome što je Srebrenica medijski bila pokrivena u vrijeme dešavanja genocida, a Prijedor ne, mada i ta činjenica ne opravdava međunarodnu zajednicu da nije znala ili možda čak nije željela da zna šta se dešava u Prijedoru.
Ipak puna tri mjeseca, od kraja maja do kraja augusta 1992. godine su Prijedorčani ubijani na najzvjerskije načine i na najmonstruoznijim mjestima. Epilog su 3.173 do sada evidentirane žrtve, a među njima i 102 djece i 256 žena, 31.000 onih koji su prošli kroz neki od prijedorskih logora, najveći broj logora, više od 50.000 protjeranih sa svojih ognjišta, uništeni svi vjerski objekti i na kraju do danas 31 pravosnažna presuda za ratne zločine počinjene u Prijedoru.
Nažalost, medijska zapostavljenost Prijedora nastavila se i u ovom poslijeratnom periodu tako da su priče o zločinima u Prijedoru teško dopirale do šire bh. javnosti. U posljednje vrijeme primjetna je povećana zainteresiranost domaćih medija za sve ono što se dešavalo i dešava u Prijedoru.
- Kakav je položaj povratnika Bošnjaka u RS-u, posebno žrtava zločina?
– Žrtve zločina nesrpske nacionalnosti u ovom entitetu nisu priznate kao takve. Sva zakonska rješenja su diskriminatorska prema tim žrtvama i onemogućavaju im stjecanje statusnih prava u ovom entitetu. U izvještajima Vlade RS o broju nestalih i ubijenih iz ovog entiteta uopće se ne spominju žrtve nesrpske nacionalnosti.
Žrtvama zločina se ne dozvoljava obilježavanje mjesta stradanja i zatočenja, zabranjuju im se pojedine komemoracije pa ide se čak dotle da se njihove komemoracije nazivaju pogrdnim imenima. Sve ove pojave nažalost ostaju bez zvanične osude državnih institucija, ali i onih koji bi trebali da stanu u zaštitu ovih žrtava rata što opet daje prostor onima koji to čine da ta diskriminacija iz dana u dan bude sve izraženija.
- Kakav je danas život u Prijedoru i kakve su perspektive za budući suživot?
– Neki će reći da je Prijedor danas jako moderan, lijep, uspješan grad. Grad koji po mnogo čemu može biti primjer drugim lokalnim zajednicama u Bosni i Hercegovini, i po lijepom, ali i po onom manje lijepom i u tome su u pravu.
Međutim, današnji Prijedor se ne može ni u kom pogledu uporediti sa onim prijeratnim. Grad Prijedor je izgubio mnogo toga. Prijedoru nedostaju njegovi ljudi, oni koji su davali dušu ovom gradu i to je ono što je najbolnije i nepopravljivo.
Budući život, odnosno perspektive za budući život ne može biti ako se gradi na lažima o prošlosti i ako se lokalna zajednica i njeno stanovništvo ne suoči sa ratnim zločinima, ne osudi i distancira se od onih koji su činili zločine u njihovo ime.
Izvor: Al Jazeera
KOMENTARI