Džanan Musa/ Jedan od najboljih mladih košarkaša u Europi

Kad sa 18 godina u životopisu imaš dvije dvostruke krune u Hrvatskoj, već treću sezonu igraš u prvoj momčadi Cedeviti, čiji si postao nositelj igre, a ujedno si i najbolji igrač reprezentacije BiH, onda te više nitko ne može zvati klincem. Što Džanan Musa, bez obzira na godine, definitivno nije. Ni na terenu, ni izvan njega…

– Život me natjerao da ranije odrastem. Sa 11 godina sam iz rodnog Bihaća otišao u Sarajevo, a sa 15 došao u Zagreb – govori jedan od najboljih mladih košarkaša u Europi.

– Sve to me izgradilo kao čovjeka. Od samačkog života do borbe za minute, stresa zbog neigranja. Sad sam došao do razine kad sam stabilniji, nemam više ispada kakve sam imao proteklih godina.

Musu se ne može nazvati problematičnim tipom prije svega zato što ni od jednog suigrača nećete čuti lošu riječ o njemu. Dapače, omiljen je u svakoj svlačionici. Ali da je eksplozivan, pomalo i drzak, u odnosima s trenerima, a pogotovo suparnicima na terenu, to, pak, znaju svi. I on sam.

– Nalazio sam se u svakojakim situacijama protekle dvije sezone. Prebacivalo me se iz prve momčadi u juniore, 3-4 puta me izbacilo s treninga. Bilo je trenutaka kad sam mislio da ću puknuti jer sam pretvoren u trening-igrača, igrao minute koje u košarci zovemo “trash”. Iz svega toga sam se izvlačio razgovorima s roditeljima, bratom, djevojkom… Pomagalo mi je kad bi me odvukli od priče o košarci.

Ove sezone stvari su se dramatično promijenile. Novi trener Jure Zdovc od prvog dana priprema vidio ga je kao nositelja igre, što je i postao kad su krenule utakmice. I nije požalio što je u svibnju, nakon što je napunio 18 godina, s Cedevitom potpisao prvi profesionalni ugovor.

– Danas je sve drukčije, jednostavno sam sretan. Uživam u svakom trenutku, kako na utakmicama, tako i na treninzima. Ono što se tada događalo, odvlačilo me od potpisivanja ugovora. Znali su to i u klubu, a kako se sezona približavala kraju, stvari su se počele slagati. Iako se nije znalo hoće li Veljko Mršić ostati trener, i s njim sam razgovarao što bi moglo biti ove sezone. U sve je bio uključen i moj menadžer, napravljen je plan, a sad je sve ispoštovano. Veseli me što je tako jer da nisam ostao u Cedeviti, ne bih imao ovakvu minutažu s obzirom na to da bih gotovo sigurno otišao u veći klub, gdje mi ne bi bilo lako izboriti se za mjesto u momčadi. Opet bih bio na početku.

Odluka o ostanku bila je ista kao i po dolasku u Zagreb. Za Cedevitu je potpisao u prosincu 2014. nakon što nekoliko mjeseci ranije bio najbolji strijelac Europskog prvenstva U-16, koje je godinu potom kao MVP i osvojio.

– Već sam bio odradio liječničke preglede u Olympiacosu, ali kako nismo bili zadovoljni ugovorom, vratili smo im ga na doradu, da bi isti dan ugovor poslala i Cedevita. Bila je to sudbina jer da nismo vratili taj ugovor, sad bih već tri godine bio u Ateni. Iako je ovo, bez sumnje, bio pametniji izbor. Nisam se sudario s jezičnom barijerom, bliže sam kući, a i lakše je u Cedeviti doći do prve momčadi. Svi znaju tko igra u Olympiacosu i da tamo od mladih pravu priliku dobivaju prvo Grci. Vjerojatno bih išao na posudbe, što nisam želio. Moja je želja već tada bila zaigrati za seniore. Uostalom, i Cedevita mi je svojedobno ponudila posudbu u Zabok, a ja sam odlučio ostati i trenirati s prvom momčadi, boriti se. Volim izazove, nikad ne idem lakšim putem.

Zato je i došao ovako daleko, možda i mimo svih prognoza…

– Po odlasku iz Bihaća sam živio u naselju Bjelave, koje je možda i najmirnije u Sarajevu, bio blizu Skenderije, deset minuta šetnje. Edin Atić i ja bili smo cimeri u stanu, nije bilo nikakve kontrole, a nas je spašavalo što smo bili zauzeti sportom, treninzima. Atić je stigao iz Vakufa, dvije godine stariji je od mene i bio mi je kao stariji brat. Rado se sjećam tog razdoblja, lijepo mi je bilo u Sarajevu, ali i vrlo teško. S ovom pameti danas više ne bih to mogao prolaziti.

U međuvremenu je, pak, postao – Zagrepčanin.

– S obzirom na to da sam naučio gotovo sve uličice, mogu se malo smatrati i Zagrepčaninom. Tri godine sam tu, prilagodio sam se stilu života, Zagreb je uređeniji od Sarajeva, koji je nekako divlji. Jako sam zadovoljan, prihvatio sam Zagreb kao svoj grad.

Sjeća li se dana kad je prvi put došao?

– Kako ne. Stigao sam na potpis ugovora u nekom smeđem kaputu i ništa mi nije bilo jasno. Prije toga sam trenirao u Skenderiji, gdje su se termini za rad morali posebno dogovarati. I onda dođem u centar s četiri dvorane samo za Cedevitu…

Ako grad još uvijek nije do kraja Musin, klub definitivno jest.

– Od prvog dana me se sjajno tretira, imao sam vrhunski status među juniorima, svi su se brinuli da se zaista osjećam posebno, vrlo rano ubačen sam u prvu momčad… I godinu po godinu nas evo tu.

Prevedeno, ono najbolje za Musu u Cedeviti tek treba doći, dani kad će on biti taj uz kojeg će se vezati veliki uspjesi kakvima se na Velesajmu teži.

– Ove sezone došli su nam neki novi ljudi s pobjedničkim mentalitetom. Nichols je igrao za CSKA i Panathinaikos, radi se o nevjerojatnom profesionalcu. Tu su još neki iskusniji igrači, ima i nas mlađih koji dajemo veću energiju. Imamo dobar sklad. Kao što je Jure rekao da misli da smo najbolja momčad u Eurokupu, tako mislim i ja. Isto tako mislim da smo bolji od Zvezde u ABA ligi. Osjećamo da možemo puno, ne bojimo se nikoga, u svaku utakmicu ulazimo sa stavom da smo favoriti, maksimalno smo požrtvovni.

Iako ova momčad ima najveću širinu od onih čiji je Musa bio dio protekle dvije sezone, dojam sa strane je da u svlačionici nikad nije bilo manje nezadovoljstva.

– Svi su igrači zadovoljni jer svi sudjeluju. Prije smo igrali sa 7-8 igrača, a onda su uvijek četvorica nezadovoljna. Možemo mi sad govoriti da treba biti momčadski igrač, biti podrška, ali nitko nije zadovoljan ako ne igra. Ove sezone svi participiraju, što je važno za momčad.

Za sada na svim poljima ide dobro, ni u jednom natjecanju klupski ciljevi nisu ugroženi, ali težak raspored (21 utakmica u 47 dana prije reprezentativna pauze) dramatično smanjuje broj treninga, što za mladog igrača može biti problem.

– Meni je sve lakše jer sam uzbuđen. Drži me adrenalin. Svaka utakmica novi je izazov, dobri protivnici u ABA ligi, pogotovo u Eurokupu. Onda je došla reprezentacija, koja mi je jako važna pa me i tu nosio adrenalin. Manjak treninga kompenziram individualnim radom. Uvijek dolazim sat ranije kako bih radio na fizici, nakon treninga ostanem ispaliti 100-200 trica.

Od brojnih ljudi s kojima radi od dolaska u Cedevitu, Džanan Musa će izdvojiti jedno ime…

– Kondicijski trener Slaven Hlupić uz mene je od prvog dana, najdulje me poznaje, tri godine stalno radimo zajedno, a nijednom se nismo posvađali. Hlupić je jedini u stožeru od prvog dana jer su se svi drugi mijenjali, stvarno smo izgradili jako dobar odnos.

Što je sa suigračima?

– S puno njih sam u sjajnim odnosima. Od bivših s Gordićem i Babićem, jako sam dobar sa Žganecom, Arapovićem i Katićem, onda i Stipanovićem, koji je došao ove godine. S Andrijom se najbolje slažem i u igri, s Karlom također.

Marka Arapovića posebno je istaknuo.

– Njega uvijek treba spomenuti. Nevjerojatno je kako je taj momak ostao pozitivan u svemu ovome što mu se dogodilo, za to mu skidam kapu. Sjećam se utakmice s Partizanom u kojoj se ozlijedio. U tom trenutku čekao sam izmjenu i sjedio na parketu, a onda vidio Marka kako pada, njegova oca kako se spušta s tribine, djevojka mu je bila u suzama… Iznimno potresna situacija, sve nas je to dosta pogodilo pa smo tu utakmicu odigrali za njega. Marko je, pak, pokazao kakav je suigrač kad nije htio odmah otići u bolnicu, već je sa zamotanom nogom odgledao utakmicu do kraja. Momka kao što je Marko Arapović svaka momčad treba imati u svom rosteru.

A od koga je Musa najviše naučio?

– James White puno je razgovarao sa mnom, objašnjavao mi kako se ponašati na utakmicama i treninzima. Prošao je sve od NBA do Eurolige, igrao za Knickse i Fener. Nichols i on su vrlo slični, konačni profesionalci, hladni i kad su tenzije najveće.

Džanan Musa to još nije, rijetki sa 18 mogu biti hladni, ali to i nije njegov stil. Nitko nije postao velik igrač ako nije imao dozu drskosti, a Musa želi biti velik igrač. Na početku je puta…

Dobio sam stan u Bihaću, ali bolje bi bilo da su ga dali nekom drugom
Kad sa 16 godina postaneš jedna od najvećih sportskih zvijezda u svojoj zemlji, a upravo to se Džananu Musi dogodilo nakon što je kadetsku reprezentaciju BiH odveo do europskog zlata 2015, s tim se nije lako nositi.
– Nisam bio svjestan kolika sam zvijezda, nisam ni sad. Jednostavno hodam ulicom pa mi priđe dijete da se slika sa mnom. To je poseban osjećaj, pogotovo kad se događa svakih 20 minuta. Veliki je blagoslov biti nekome uzor. Iako mi je još uvijek neshvatljivo.

Kako danas gleda na onaj sarajevski doček reprezentacije?
– Evo, opet su me prošli trnci… Svaki put kad pogledam snimku dočeka, osjećam kao da sam ponovo tamo. Neće se takva noć nikad u životu ponoviti. Vezano nisam spavao 48 sati, i u Bihaću me dočekalo osam tisuća ljudi. Sve je bilo nestvarno. Srećom, tada sam se brzo vratio u realnost jer kad je sve to zaključeno u srijedu, ja sam u već u petak bio na pripremama s Cedevitom.

Bilo je to vrijeme kad su svima u Bosni i Hercegovini “ispadali bomboni iz usta” dok su govorili o zlatnim kadetima. Musa je dobio i stan u Bihaću, ali danas je pomalo razočaran kako se sve to odvilo.

Dobio sam stan u Bihaću, ali bolje bi bilo da su ga dali nekom drugom 
– Svi mi volimo svoju zemlju. Vi volite vašu, ja svoju, ali BiH je jako neuređena zemlja. Nakon što smo osvojili to zlato, nitko osim mene nije dobio ništa. A meni taj stan i ne treba, bilo bi bolje da su ga dobili momci koji nemaju, oni u teškoj obiteljskoj situaciji. Onda se priča okrenula na drugu stranu, krenula su pitanja, “što će Musi stan kad će ga on ionako zaraditi?”, dok se silna obećanja nisu ni ispunila.
Slična je situacija i u Hrvatskoj…
– Vjerujem, ali u BiH je dodatni problem što imaš tri naroda pa svi čekaju priliku da “poderu” nekog na drugoj strani.