Otiš'o si Đilda
Ostala je tuga
Vječno će te voljeti
Manijaci s Juga…
Nema tog navijača Fudbalskog kluba Željezničara koji ne zna stihove ove pjesme i kojem ‘damar’ ne zatitra kad se gromka pjesma Đildi povede s južne tribine stadiona Grbavica.
Đilda, što mu je bio nadimak, zvao se Dževad Begić. Za one koji to ne znaju, bio je prijeratni vođa Manijaka (naziv za Željine navijače, op.a.). Nadimak Đilda je dobio od riječi “Đilkoš”, što u sarajevskom žargonu znači mangup, jer sama njegova pojava, okružena specijalnom aurom beskompromisnih autoriteta sarajevskog asfalta, tjerala je i one najveće mangupe da dva puta razmisle prije nego mu se usprotive…
Kao što je bio iskreni vođa navijača Želje, tako je s istim žarom 1992. krenuo u borbu protiv agresora. Priča ide da se naoružao onog dana kada su u Sarajevu postavljene prve barikade. Kažu i da je pokucao na vrata jednom od četnika i da mu je ta ‘spodoba’ bez mnogo dilema “poklonila” automat.
Zajedno s braćom Halilom i Izetom postaje član pokreta Zelene beretke i od tog dana je bio sve – i policajac i teritorijalac i dio interventnog voda. Borio se i na Ilidži i na Blekinom Potoku i na Zlatištu. Bio je dio sarajevske mladosti preko noći suočene s potrebom da navijačke rekvizite zamijeni ubojitim. I tako je i učinio.
Đildini bližnji pamte da je govorio: “Ako treba ginuti, samo da nije od snajpera. Neka to bude muški”, ali u trećem mjesecu agresije na BiH metak zločinca s tada okupirane Grbavice zauvijek je prekinuo njegov život. I to baš s Grbavice za koju je živio.
Tog kobnog 11. jula 1992. godine u naselju Pofalići u pokušaju da pomogne ranjenoj ženi pogođen je snajperskim hicem. A, samo noć prije toga je bio glavni u razbijanju četničkog gnijezda na Zlatištu. Mnogi i danas prepričavaju njegove podvige, koje je izvodio prateći sopstvenu parolu sa samog početka rata – “Ne možete vi Đildi ništa!”.
“Nošen idealima ‘pomaži i brani slabije’, vrijednostima za koje je smatrao da su jedine ispravne, težio je ljepšem i boljem zajedničkom životu”, zapisat će o njemu nakon pogibije njegov školski drug Imer Pezo u knjizi Ratni dnevnik ’92 – Priče o raji i papcima.
Proteklih dana, među rajom na Jugu pronijela se priča da se snima dokumentarni film o njemu.
“Tačno je. Snimamo film”, govori na početku razgovora za portal Radiosarajevo.ba Sejo Bajraktarević, kompozitor, muzičar, glumac, reditelj i, nadasve, Željovac.
Bajraktarević i Đilda bili su i drugovi prije rata, a kasnije i saborci.
I naš sagovornik, razabirući ratna sjećanja, podcrtava Đildinu hrabrost i odvažnost ratnika koji je, vodeći se srcem za odbranu svog grada, izlazio kao pobjednik iz mnogih, izuzetno teških i opasnih akcija.
Film koji Bajraktarević stvara zove se Plava priča – Dževad Begić Đilda.
“Sedamdeset posto filma je završeno i već smo u montaži”, kazuje nam, ističući da je plan da se film završi i premijerno prikaže u maju ove godine. Doznajemo i da su u toku pregovori da se premijera filma odvije u Bosanskom kulturnom centru.
No, u društvu kakvo jesmo, i ovdje se provlači problem zvani – novac.
“Tačno je i to. Imamo mali problem sa sponzorima, ali zaista se nadam da ćemo uspjeti”, iskreno veli Bajraktarević za portal Radiosarajevo.ba.
Bajraktarević je s čitateljkama i čitateljima našeg portala podijelio prvu scenu ovog dokumentarnog filma, a nadamo se da i među vama ima odvažnih koji će pomoći da sponzori nađu put do ovog filmskog spomenika junaku sarajevskih ulica.
KOMENTARI