27. oktobar mi je poseban dan.
Prvo, mojoj sestri Suzani je rođendan
i želim još sve naj, naj, naj…
Ipak. želim ispričati jednu priču i reći da ima bolan sudbnine.
Na današnji dan, 1995. godine, nakon skoro tri godine ponovo sam došao u svoj grad.
Iako je Sanski Most oslobođem 10. oktobra ja sam tek 17 dana poslije došao u svoju voljenu čaršiju koju sam ne svojom voljom morao napustiti.
Naime, kao komandir u Nastavnom centru 17. Viteške Krajiške brigade sam vodio jednu grupu vojnika da kopaju rovove na liniji razdvajanja negdje iznad sela Kijevo. Tu sam proveo nekih desetak dana i svake noći, kao i posljednje tri godine, sanjao dolazak svojoj kući. Po povratku sa „linije“ na Bravsko gdje mi je bila smještena jedinica, dobio sam pisanu dozvolu da napokom posjetim svoje rodno mjesto i ognjište.
Ali…
Čekajući i stopirajući na cesti bilo kavo vozilo da me preveze do Sane, osjetio sam stašne bolove u stomaku i odmah sam znao.
Ponovo se pokrenuo kamenac u bubregu.
Strašni i neopisivi bolovi.
U tom naiđe neko vozilo i umjesto u Sanski Most, ja završim u Ključu, tamošnjoj bolnici kod našeg i legendarnog dr. Behzada.
Tad se dešava prvi slučaj moje sudbnine.
Jedno jutro nakon dva – tri dana ležanja u bolnici doručkujem u hodniku sa ostalima i čujem poznat glas, a potom slijedi i nezaboravan susret. Raspoloženn i nasmijan pozdravlja prisutne Salih, otac od tadašnje moje djevojke, a današnje supruge Lejle. Pada zagrljaj i malo suza radosnica i nažalost zbog njegovih obaveza brz rastanak, ali mi je uspio dati Lejlino pismo.
O tome drugi put, ali sam sto posto ubijeđen, da nisam bio u bolnici, moj nažalost rahmetli punac, me tad ne bi pronašao.
Proveo sam u bolnici oko pet dana, bolovi su prestali, ali dr. Behzad mi ne da otpust dok ne primim svu terapiju.
Ujutro 27. oktobra ležim sam u sobi, infuzija sa staklene boce okačene na stalak kap po kap ulazi u mene i ja odlučujem da bježim.
Ne mogu više, samo mi moja Sana na pameti.
Trgam brinelu iz vene, uzimam pušku ispod kreveta i pravac na cestu.
Pješke sam išao skoro do sela Ramići, prošao je samo poneki vojni kamion, a onda se osmjehnu i sreća.
Ide narandžasti golf austrjskih tablica LL i zaboraljni brojevi registacije. Zaustavljam vozilo, čovjek se vidno prepao i pristaje da me vozi. Tokom vožnje se upoznajemo, on je bio neki od Saleša i neću ga nikad zaboraviti. Uz šteku marlbora, paket piva daje mi i 100 DM. Još jednom Veliko hvala Velikom čovjeku.
Dolazim na Trg, šetam i razgledam, a sjećanja naviru. Sjedam na ivicu parka kod panoa za plakate, pripaljuem cigaretu, otvaram pivo i ne znam da li da slavim ili tugujem.
Radost pomiješana sa bolom jer nema mojih najbližih, nema mojih prijatelja.
Kome je sve ovo trebalo ???
Napokon, ulazim u svoju Sansku ulicu – Aganovića mahalu.
Očigledna ratna sradanja.
Sve napušteno i opljačkano.
Nema dječije graje, nema poznatih lica.
Prolazim polako, korak za korakom kraj kuća i praznih dvorišta. Razmišljan gdje je moje rođake i komšije odnio ratni vihor.
Jesu li živi.
Znam da i oni pate za svojim Aganovićima.
Neki do tada nepoznat grč u stomaku, stegnuo i ne popušta.
Suze ne pitaju, nego kreću.
Dozim i u svoje dvorište, plačem, valjda nije sramota. Gledam cvijeće koje je moja majka Zumra sa ljubavlju njegovala.
Uvelo.
Da li zbog jeseni ili plače i njeno cvijeće za njom. Nedostaje.
Ljetna kuhinja je pretvorena u šupu, a kuća dobro opljahana.
Obilazim sobu, po sobu.
Uspomene nestale i ostale samo u glavi, u sječanjima Sjedam na jedan preostali kauč.
Palim cigaru, otvaram pivo, ali ne mogu.
Ne mogu biti u svome domu.
Odlazim, bježim prema čaršji.
Dolazim na most i gledam u ljepoticu Sanu. Nedostajala je i ona, ona koja krije mnoge tajne. Nezaboravna druženja na Nasipu sa rajom, prve ljubavi, ribarenje, dječiji i mladalački nestašluci na njenim obalama.
E tad dođe i drugi slučaj moje sudbnine.
Dok sam gledao vodu kao Ahmet Šabo iz Mešine „Tvrđave“, iz budnog sna me probudi galameći glas: „Pa čovječe gdje si ti, od jučer te tražimo.
Došao ti Stari“ ,
dere se i trči prema meni moj jaran Flamenko.
Brzo smo se našli ja i moj Diskić.
Susret oca i sina, nezaboravni zagrljaj izbjeglice i vojnika.
Sjeli smo na terasu Lovca, pridružilo nam se još raje, slavili smo povratak. Našao je moj Duća i jagnje , pa smo ga o okrenuli u Aganovićima. Nismo mogli spavati kod kuće, nismo imali na čemu, pa smo prenoćili kod Seada Đumišića.
Nezaboravan dan i noć, a sutradan smo otišli obići kuću i vidjeti šta dalje.
Tad u dvorište uđe auto njemačkih tablica, iziđe lijepa žena i prestavi se mislim Lidija, prijateljica od moje snahe Remze i buraza Mede.
Došla obići i uslikati.
Tog 27. 10.1995 nastala je prelijepa fotka,
ja i moj rahmetli Diskić na kućnom pragu.
Za sjećanje i nezaborav.
KOMENTARI