Od malih nogu, tačnije od početka školovanja u školi „Vuk Karadžić“, pa evo i poslije skoro pola vijeka, vezan sam za Šehovljane.
U prvom osnovne, a tad su učionice bile pune ko šibice, pola učenika u mom razredu bilo je iz Šehovaca, najviše iz Talića sokaka: Jasmin, Zerina, Senad, Sajma, Muharem –Muho, Samka, pa moja Besima sa kojom se sjedio u klupi. Onda Raif, Elvis, Merima, Mersija.
Tu je i veliki harmonikaš i muzičar Nećko, sa kojim sam pohađao nižu Muzičku školu. Tad je rođeno prijateljstvo koje traje i dan danas.
Poslije nastave nastavljali smo se družiti uz dječije igrarije, tako da sam tih osam godina školovanja više provodio u Šehovcima, nego u čaršiji u svojim Aganovićama.
Znao sam sve kuće napamet i gdje ko stanuje od Njanje na početku, pa do samog izlaza do Nune i mog kuma Huse.
I kasnije kroz život upoznao sam i drugovao sa velikim brojem Šehovljana, u vremenu srednjoškolslkog obrazovanja, mog konobarisanja u „Cobri“ i discoteci „Tropik, pa kroz muziku, pa u ratu i poslije uz razne poslove.
Posebno sam postao vezan za ove drage, valjane i po mnogo čemu jedinstene i druželjubive ljude kad mi se rođema sestra Dijana udala u Šehovce, opet Talića sokak.
Tad sam već bio dosta stariji, zamomčio se i dječije nestašluke su zamjenila druženja, fešte ili bolje reči pijanke.
U tom periodu počinje i moj dodir sa narodnom, odnosno folk muzikom, ali sa samo dva pjevača. Moram sam, da ne budem papak, znati nekoliko pjesama samo od Sinana i Šabana.
Naime, ako ne za sve, a ono za većinu Šehovljna broj 1. je Sinan, onda nekoliko stepenica niže nema niko pa dolazi Šaban, a treći ne postoji. Istina, znaju oni dobro onako iz duše zapjevati i sevdalinku, a ponekad zaluta Halid ili neki stari i trenutni hit, ali rijetko.
E sad ….
Imaju Šehovljani to nešto u sebi, tu posebnost. Složni su, vjerni jedni drugima, neće izdati i ne mogu bez druženja, fešti i meraka.
Njihova posebnost je i u gostoljubivosti.
Nećeš kod njih biti gladan, a Boga mi ni žedan. Daće ti svoje zadnje.
Ipak, družeći se sa njima primjetio i sam i više puta doživio jednu osobinu, onu tvrdoglavost Bosansku.
Svi žele biti u pravu.
Tako prije nekih pet- šest godina ja i zet Kemo nakon obilaska nekoliko kafića u gradu završimo u Šehovcima u Mejazovoj mesnici, odnosno birtiji.
Mjesto sa dušom.
Mali šank, tri različita stola sa nejednakim stolicama. U ćošku obasjava vatra iz starinske peći.
Zimsko doba, rano smrklo, hora samo takva za popiti i krenulo je dobro, onako momački.
Za šankom nas sedam, domaći i dijasporci, zetovi jarani. Udaramo domaću rakiju, peminger i karlovačko. Mezi se šehovački sudžuk, vješalica i pastrma, sir i ne treba.
Sa oronulog duplog kasetaša trešti Sinan. Pjeva se, pričaju se prijeratni doživlaji i vicevi. Smjeh i samo smijeh.
Pijanka kakva se samo poželjeti može.
A onda !
Stvori se crno bijela fotografija, stara tridesetak godina i na njoj desetak momčića uslikani u Osmanovom kafiću.
Prepoznajem skoro sve, kraj mene su, ali izgubila se mladost. Sad su lica pomalo izborana, kod nekih kao i kod mene izviruju podočnjcaci, kod većine kose sijede.
Odmah poče ono Šehovačko.
Prepucavaanje kad je fotka nastala.
Jedni tvrde 83- će, drugi kategorično govore to je 84.-ta, treći da to može biti samo 85-ta i ni jedna druga.
Sinan i dalje zavija onako kako je on to samo znao uz tužnu muziku, ali kod veselog društa za šankom presta pjesma već samo povišeni tonovi, haman pa svađa.
„Ovo je 84.-ta, znam kupio ovaj džemper pred odlazak u vojsku“, tvrdi jedan.
„Ma ni govora, ovo je 85-ta kad smo slavili pobjedu Poleta protiv Bratstva iz Trnove“ , ističe drugi.
„Ovo samo može biti 83-ća. Te godine sam nosio brkove“, ponosno naglašava treći.
Fotka onako izblijedjela i ispucana kruži od ruke do ruke.Jedan je ponovo i deseti put uzima, prinosi je polako očima, škici na jedno oko, digne glavu i razmišlja, pa opet pogled baci na fotku i onako pun sebe reče
„Ovo je 85-ta“.
Drugi uzima naočale, gleda i gleda.
“ Ma kakvi, 84-ta“.
Ja samo slušam i da budem važan počinjem nagađati koja je godina, ubacujem se u razgovor, ali niko me ne ferma.
Kraj se ne nazire, ali tad mi jedan reče.
„Nije ovo ništa, kad smo pogađali koje je godine osnovan Polet, za vratove smo se hvatali“.
Pijanka ipak dobro prođe, ali iz koje je godine fotka i danas ne znam.
Prođe od tada oko mjesec danai ponovo ja završim u Šehovcima sa svojim društvom.
Ovaj put kod Farke u „Bajernu“.
Kafić pun, čeka se, a onda i gleda utakmica Lige prvaka.
Ko je igrao sjetiti se i da hoću ne mogu. Dočekao nas Farko onako kako on to umije. Sto pun svega, šehovačko suho meso, sirevi i specijalitet drobanica.
Bila u kasne sate i pura od pravog kuruzovog brašna prelivena domaćom pavlakom. Atmosfera prava, svi veseli, ali opet dođe ono Šehovačko.
Poče prepucavanje da li je Sušić igrao na Svjetkom prvenstvu 90-te. Pola kafane tvrdi da jeste, a po običaju oni drugi da nije.
Ja sam znao da jeste, ali nisam se htio miješati.
I tako svu noć.
Ne znam kako prepocavanje završi, ko bi u pravu, ali znam da nisam znao rezultat utakmice i saznao sutradan.
Prođe od toga dva tri dana, sretnem na Trgu jednog od te večeri iz Bajerna i pomenu prepucavanje oko Sušića.
Kaže on, ama bolan nije to ništa.
Uobičajeno, pa ti valjda dobro znaš nas.
Smiješeći se dodaje, eto sinoć se preprali kako se zvala Hodžinca prije rata. Desetine ženskih imena rečeno, ali ni jedno ne paše.
Ustane jedan, uzima telefon i zove.
„Tidže“ , reče glasno.
„Šta Tidže“, pitaju ga oni kraj njega.
„ Pa Hatidže – Tiđe, tako se svala hodžinca. Evo reče mi mati družila se sa njom“.
„Nema tvoja mati pojma“ dobaciše mu drugi.
E, to su Šehovljani.
Uvijek složni, vole druženje, akšamluk, spremni na šalu, hoće pomoći u njevolji, ali ta boljka i dalje postoji – moraju biti glavni i u pravu. Nekad te „svađe“ budu na ivici fizičkog obračuna, ali nikad ne zabrše tučom.
Neće Šehovljani jedni na druge.
Ne mogu dočekati da prođe ova corona, pa da zasjednem sa dr. Hajdom i Pabijem, sa književnikom Amirom, da se malo prepucavamo, onako šehovački, sa „Kijinom ekipom“.
Živi i zdravi bili do prve fešte.
Edin Aganović Aga
KOMENTARI