Emina Tabaković: Opet je juli..

0

Kako god da krenem pisati, mislim da je svaka riječ pogrešna, nedovoljno jaka, nije ona koja će na bilo koji način moći da opiše bol i tugu moje duše. Nema opisa bola. Bol se živi i živiš i ti zajedno s njim.

Svake godine ti kažu da je lakše a ti znaš da te lažu. Nesvjesno, jer žele da ti “pomognu” da preboliš ono što se preboljeti ne može. Ne može. I ne treba. Mislim da je ovo jedina bol koja se nikad neće i ne treba preboljeti. I jedina bol koja ima svoje ime. Srebrenica.

Unazad nekoliko godina idem u Srebrenicu. Svakog 11.jula. Isla sam i prije tog 11.jula , prvi put , kad sam imala 16 godina.

Od tada, dosta toga se promijenilo u meni.Promijenila sam se ja sama. Promijenio se dio mene u meni koji se zove “život”. Od tada sve gledam drugačije. Ljude, život, sve oko mene. Od tada, više nego ikad sam počela da pišem i čitam. O Srebrenici. Trazim taj neki moj način, da ostavim trag. Da pričam mojoj djeci o Srebrenici na najblazi nacin. Ali ga nema. Ne postoji. Kako ublaziti 8372 života? Kojom riječju reći da ih nema više. Neki su pronalaziti u vise masovnih grobnica. Nekog je majka “skupljala” godinama da bih makar tako svoje čeljade imala “cijelo” i kao takvo sahranila…nakon dvadeset godina…

Danas gledam kako majka briše prašinu sa tabuta u kojem su samo kosti. Majka je to. I onako shrvana bolom, pazi da i tabut bude čist, da nema prašine po njemu. I nikako da pusti ruku sa onog zelenog pokrivača. Suzama kvasi i briše tabut. Ona tabut a ja svoje lice. Onda gledam sestru i brata kako stoje kraj tabuta oca…kojeg nisu zapamtili. Ali to je on. Njegove su kosti, a oni njegova čeljad sto su osstali u majcinoj utrobi onda kad su njega odveli zajedno sa svim muskracima. I obecali da ce im se vratiti. Obecali i slagali. Nije se vratio. Dvadeset i nesto godina. Ali oni su čekali. I dočekali. Skupljali njegove dijelove tijela svake godine po dio. I sad cjelinu sahranjuju.

Ko li će zacijeliti ranu njihovu od bola i tuge. Ljutnje i nepravde. Svega. Vjerovatno niko. Niko to i ne moze. Samo je On kader svemu. Pa i toj njihovoj boli. I ovoj mojoj.
Moja je drugačija. Ne pojavljuje se svaki dan, ali je konstantna. Skupljam te neke uzdahe tokom cijele godine i onda dva -tri dana pred 11.juli, vrišti mi duša i sve u meni. Raspadnem se sva u sebi na milion komadića. 8372 komadića i najviše me sječe onaj od Muhić Fatime,, i sve ostale djece, rodjenih i nerodjenih, ubijenih u majcinim utrobama. Od starih i nemoćnih. Mladih koji bi sad bili mojih godina. Ma svih njih. I treba mi vremena da se to sve spoji u meni. Da sakupim sebe . A tesko je to.

Ove godine još teze, jer neću biti tamo. Fizički prisutna. Ali dušom sam več otisla. I biću tamo sve dok ima ijednog čovjeka 11.jula u Potočarima.
A kad odu svi moja duša će posljednja otići. Izmedju bijelih nišana ću dušom proći i zastati pored svakog pomalo, svjesna ajeta iz Kurana: “I ne recite za one koji su na Allahovom putu poginuli, da su mrtvi, oni su živi samo vi to ne osjecate.”

I jesu sigurno. Mnogo više živi, od onih koji i sad zemljom slobodno hode bez imalo grižnje savjesti, sireći mrznju i zlo. Ali nikad nije zlo pobjedilo dobro, niti će bilo ko uspjeti prekriti 8372 zivota. Nekom je tu majka, nekom otac, nekom, brat, nekom, sestra, nekom tek rođeno dijete. A meni dio duše ostalo zauvijek kad sam prvi put otisla u Potočare. Otišla i vratila se, a opet ostala. I ostane tu svaki čovjek, insan koji ode i vidi to polje bijelih nišana. Polje u kojem je tišina najglasnija, a jecaj duše i suze jedini govor. Kojeg razumiju svi koji su tu prisutni. Jer bol je kao i ljubav isto razumljiva na svim jezicima svijeta. Vidis pogled, uzdah, suzu, jecaj. I jel treba neko da prevede sta to znači ? Ne treba sigurno.

Treba da vidiš!
Treba da pamtiš!
Treba da ne zaboraviš!
❤ Srebrenica 11.07.1995. ❤

Tabaković Emina



Share.

Leave A Reply