Big Brother ludilo “osvojilo” je svijet još 1999. godine. Program prati grupu ljudi, koja živi u kući izoliranoj od vanjskog svijeta pod budnim okom televizijskih kamera i mikrofona. Kamere su uključene 24 sata dnevno, cijele sedmice, a gledatelji imaju priliku pratiti živote stanara. Jednom sedmično stanari predlažu dva kandidata za izbacivanje iz kuće, a publika glasanjem odlučuje koga od njih treba eliminirati iz programa.
Otprilike je to shema za svaku verziju ovih reality emisija, bilo da se one zovu Farma, BB, Maldivi, Parovi ili kako već producenti osmisle svoj program. I sasvim je nebitno iz koje zemlje je potekao.
Kako su nekada nastajale muzičke zvijezde: Do slave i bez reality emisija (FOTO)
Je li Šešelj najgore što nam nudi reality TV: Reakcije nakon gostovanja četničkog vojvode na Farmi
Inače, ovakvi TV sadržaji privlače veliku pažnju gledalaca i javnosti i često bilježe rekordnu gledanost i čitanost. I sami svjedoci…
Stoga smo pokušali istražiti šta je to što privlači ljude da gledaju druge dok ne rade ništa?
“Ljudi današnjice imaju previše slobodnog vremena. Jedan je autor, Haime, davno zavapio, da se ničeg više ne boji od pretjerane dokolice svakog pojedinca. I to je XXI vijek. Dokolica i ispraznost. Ako nemate šta pametno raditi, pristupate glupostima. Prazan prostor se nečim valja popuniti. Nije slučajno rad, samoprijekor i vječiti rad na sebi, toliko prisutna maksima i obaveza u svetim tekstovima i preporučen svakome ko želi biti bolji. Pazi čime svaku minutu svog života popunjavaš! To je psihologija neautentičnih sebstava, osoba koje nemaju svoje živote, svoje ideje i misli, svoje radnje i svoj svijet. Zato voajerski vire u tuđe, makar to bili moralni svinjci prvog reda, kakav se servira na farmama, među braćom i sestrama i velikim bratovima…”, poručuje za početak našeg razgovora Fahira Fejzić Čengić, profesorica komunikoloških i novinarskih disciplina na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu.
Pitali smo profesoricu zbog čega su ove emisije najčitanije, najgledanije, najklikanije…
“Te emisije normalnim ljudima nisu ni najčitanije ni najgledanije ni najklikanije. Jesu masama. A mase nisu kvalitet postojanja. Mase su mase. Orwell je to fino primijetio kako će nas mase i pomasovljenje dovesti do farme, pa ćemo postati životinje i gori od njih, pa će svinje pobijediti i nastupit će pravi svinjac. Tamo gdje su neke životinje jednakije od drugih pobijedit će najveća svinja”, dodaje naša sagovornica.
Ako upitate prosječnog gledatelja zbog čega svoje vrijeme poklanjaju ovom tipu emisija, reći će: zabava, odmor, humor.
Profesorica Fejzić Čengić kaže kako je istinska svrha ovih emisija dobro urađen projekt za basnoslovne zarade onih koji su često iza rešetaka bili ili su puštani na slobodu, podizanje tenzija i opće društvene klime idiotizacije.
“Primijetite li opću banalizaciju, bestijalizaciju i amoralizaciju javne sfere? Ja primijetim. I to je projekt. Kako drugačije uvesti svijet naše civilizacije u sveopći metež i sferu manipulacije nego ovako. Dozirano, anestetički, ekranički, dokoličarski i prostački. Pa ko voli nek’ izvoli.
Kako to može biti dnevni termin? Kako to može biti u vrijeme okupljanja porodice u dnevnom boravku? Šta će biti s našom djecom? Tačno ono što smo im kao odrasli i neodgovorni partijaneri pripremili.Svinjsku životinjsku farmu sumnjivih namjera, strateški osmišljenu da mase slomi i povede u veću ludnicu no što možete zamisliti. Za mene je ovo manipuliranje opasnije od direktnog nasilja! Ono ga naime za nasilje i priprema.
Šta će biti kad sve ovo eskalira i izađe na ulicu? Iskreno se toga bojim, i to je sljedeći korak bestijalizacije koju odgovorna društva, RAK-ovi i regulatorna tijela moraju po zakonu sankcionirati. Pitate ih što to ne rade? Koliko oni imaju od ove novčane priče pa šute?”, pita se profesorica Fejzić Čengić.
Možda bi stvar bila drukčija kada bi se uveo porez našund?
Za vrijeme 1970-ih godina u bivšoj Jugoslaviji se osniva Komisija za šund. To je značilo, zbog poreza, veću cijenu albuma u prodaji.
Porez na šund je dodatna taksa koja se morala platiti prilikom kupovine umjetničkih djela koja je posebna komisija označila kao šund (šund u prijevodu s njem. znači otprilike smeće). Pod udar Komisije za šund najviše su dolazili muzičari popularne muzike, pogotovo folk, kao i petparački vikend romani. Bez obzira na to što je porez na šund postojao decenijama, izdanja i popularnost pojedinih umjetnika nisu padali, čak i kad bi godinama sva njihova izdanja padala pod udar poreza.
A taj novac bi se onda mogao preusmjeriti na kulturu? Socijalne skupine? Bilo šta drugo?
“Svakako bi se porez veći od profita s ovih svinjskih farmi morao dogoditi. Kao svaki luksuz. Luksuz je gledati ovo što se gleda. To su site i pijane mase, nema tu gole sirotinje, ona zarađuje kruha, nije joj do ovakvih igara. I nema moralnih i uistinu čestitih osoba.
One sa bave plemenitim i dobrim poslovima. Biljkama na primjer. Posrijedi je naučni, psihološki eksperiment koji potpisuju vrhunski svjetski psiholozi. I vlasnici prljavog ali jako krupnog kapitala, menadžeri s neprirodnom moći, koji upravljaju masama preko daljinskog upravljača. Zato ja jako volim crveno dugme na daljinskom upravljaču – treba ga znati češće koristiti za gašenje zla s ekrana”, zaključuje profesorica Fahira Fejzić Čengić.
Sanja Šabanadžović, Radiosarajevo.
KOMENTARI