instant fap

Galaja – pobjeda koja se pamti

Galaja – pobjeda koja se pamti

“Za komandanta smo postavili Amira Avdića. S njim na čelu ostvarili smo pobjedu koja nam je omogućila da pređemo na slobodni teritorij i nastavimo se boriti u redovima Petog korpusa. Vjerovali smo u borbu i zahvaljujući njoj smo preživjeli. Da smo nasjeli na četničke laži i obećanja, zna se kakav bi nam bio kraj. Zato bih poručio našem narodu da vjeruje u Allaha i u pušku, a ne u obećanja dušmana.” 

Velikosrpska agresija na Bosnu i Hercegovinu u psihi svakog normalnog čovjeka ostala je upamćena kao primjer nečeg najgoreg, najprljavijeg i najpodlijeg što može da izrodi ljudska misao. Nevjerovatno brz preobražaj čovjeka u zvijer, ničim izazvana surovost, uživanje u tuđoj boli i nesreći, nagon za ubijanjem i uništavanjem – pojave su kojima bi se trebali ozbiljno pozabaviti psiholozi. Zanimljiva je činjenica da su ovakve duševne izopačenosti u skoro cijelom jednom narodu bile prihvaćene kao vrline, posebno ako su bile primjenjivane nad Bošnjacima.

Svoje zamisli velikosrpski agresor primjenjivao je po ustaljenoj matrici, koja je obuhvatala sprečavanje svakog vida društvenog organiziranja Bošnjaka, njihovo razoružavanje i stvaranje uvjeta za neometano provođenje etničkog čišćenja. Ukratko, njihov glavni cilj bio je preobraziti bošnjačko stanovništvo u obično poslušno stado koje će mirno ići na klanje. To su i uspjeli u mnogim općinama u kojima su provodili etničko čišćenje.

Poznat je slučaj Podrinja kao i nekih mjesta u Bosanskoj krajini, poput Prijedora, Ključa, Bosanskog Novog i Sanskog Mosta, gdje su uništavana kompletna naselja. Zvjerstva koja su činili pripadnici VRS-a znatnim dijelom doprinijela su da se otrijezne mnogi Bošnjaci, posebno oni koji su nadu vidjeli u bratstvu i jedinstvu, dobrim komšijskim odnosima i koji su mislili da će ih drugi braniti i spašavati.

Vidjevši da su ostali prepušteni sudbini, grupa bošnjačkih branitelja iz Ključa i Sanskog Mosta opredijelila se da sami odlučuju o svojoj sudbini, da se izbore za slobodu ili da skupo naplate svoje živote. Našavši se u potpunom okruženju u šumi Galaja kod Vrhpolja u općini Sanski Most, grupa od približno 200 boraca, u borbi protiv daleko moćnijeg i brojnijeg neprijatelja, 3. juna 1992. godine uspjela je zarobiti tridesetak vojnika i kompletnu komandu bataljona 6. sanske pješačke brigade VRS-a. Zarobljene agresorske vojnike i starješine bosanski branitelji mijenjali su za prelazak na slobodni teritorij tadašnjeg Bihaćkog okruga.

U znak sjećanja na ovu veliku pobjedu, preživjeli borci iz bitke na Galaji, članovi boračkih organizacija te predstavnici društveno-političkog i vjerskog života općina Sanski Most i Ključ svake godine, prve sedmice u junu, okupljaju se na mjestu bitke i evociraju uspomene na herojske dane otpora i svoje poginule saborce. Tako je bilo i ove godine.

U subotu 4. juna 2022. godine kod spomen-obilježja na Galaji kod Vrhpolja okupilo se više stotina građana. Nakon polaganja cvijeća ispred spomen-obilježja, uslijedilo je i obraćanje predstavnika općinskih vlasti i boračkih organizacija te preživjelih učesnika bitke. Iz njihovih kazivanja izvukli smo nekoliko pouka: pametni ljudi se ne prepuštaju slučaju, ne povjeravaju svoju sudbinu drugima i bore se energično do kraja. Naivni i glupi ljudi pristaju na sve, pokoravaju se bez ikakve borbe i kreiraju sami besmisao svoga postojanja.

Kako bismo predočili što vjerniju sliku dešavanja u proljeće 1992. godine u dijelovima općina Sanski Most i Ključ, učesnici bitke na Galaji podijelili su s čitateljima Stava svoja sjećanja i iskustva.

“Pred početak Agresije, kada smo vidjeli šta se radi u Hrvatskoj, i mi smo se počeli naoružavati. Vidjeli smo da se našem narodu sprema veliko zlo. Zatvorili smo Vrhpolje sa svih strana i obavljali izviđanja. Vidjeli smo da se vojni helikopteri često spuštaju u susjedna srpska sela. Dostavljali su naoružanje. Jedne prilike, kad smo bili na izviđanju na Stražbenici, vidjeli smo da se spustio helikopter i da su iznijeli dvije vreće. Za nekoliko minuta nastao je plač i kuknjava. U vrećama su bili njihovi poginuli vojnici koji su bili na ratištima”, započinje svoje kazivanje Ifet Hukanović, jedan od organizatora odbrane, komandir manevarske jedinice TO “Vrhpolje” i nosilac najvišeg ratnog priznanja, značke “Zlatni ljiljan”.

“Jedne prilike, kad smo se vraćali s izviđanja u Vrhpolje, naišao je vojni maskirni džip koji smo zaustavili. Unutra su bili pukovnik i dvojica vojnika iz obezbjeđenja. Zarobili smo ih i odveli u školu gdje je bio naš štab. Ondje su ih ispitali. Saznali smo da je pukovnik iz Crne Gore, iz Bara, i da se nalazi sa svojom brigadom na Medenom polju. Prijetio je i rekao da ćemo biti granatirani ako ga ne pustimo. Rekao sam mu: ‘Mi ćemo biti granatirani s tobom ili bez tebe, zato ti ostaješ ovdje!’ Nakon zarobljavanja, došao je komandir policije Enver Purić i rekao da moramo pustiti pukovnika. Uzeli smo od njih naoružanje, dvije puške i škorpion i pustili smo ga. Otišli su prema Ključu.

Sutradan su Srbi napali našu stražu. Htjeli su da presjeku Vrhpolje. Mi im to nismo dozvolili i došlo je do borbe na Vrhpoljskom mostu. Nakon toga bili smo granatirani s Tramošinje, Korjenova i Savića. Odlučio sam da s grupom momaka krenemo preko Hrustova i zarobimo te minobacače. Otišli smo u Saviće. Jedna baba nas je primijetila i povikala: ‘Zelene beretke!’ Oni su zapucali na nas i tad je jedan naš momak iz Hrustova poginuo. Povukli smo se preko Hrustova, pregazili Sanicu i došli u Galaju”, prisjeća se Hukanović.

Ubrzo su im se pridružili borci iz Ključa te je formirana zajednička jedinica.

“Ostao mi je u sjećanju jedan tužan događaj iz Galaje. Ubrzo nakon što smo došli u Galaju, došli su mi Mirsad i Mirhet Kadirić. Bili su oženjeni i imali su malu djecu. Poželjeli su da ih vide. Ostavili su puške i rekli su da će se brzo vratiti. Rekao sam im da ponesu oružje sa sobom, ali nisu me poslušali. Vjerovali su da im se neće ništa loše desiti. Otišli su i više se nisu vratili. Slično je nastradao i sin moga brata. Poželio je da vidi mater, otišao je i nije se više vratio. Mi smo ostali na Galaji. Ubrzo su došli Ključani i formirali smo zajedničku jedinicu. Za komandanta smo postavili Amira Avdića. S njim na čelu ostvarili smo pobjedu koja nam je omogućila da pređemo na slobodni teritorij i nastavimo se boriti u redovima Petog korpusa. Vjerovali smo u borbu i zahvaljujući njoj smo preživjeli. Da smo nasjeli na četničke laži i obećanja, zna se kakav bi nam bio kraj. Zato bih poručio našem narodu da vjeruje u Allaha i u pušku, a ne u obećanja dušmana”, naglasio je Ifet Hukanović.

Među učesnicima bitke na Galaji nalazio se i Nesad Kerić iz Vrhpolja. Težak život i brojna iskušenja kroz koja je prošao nisu uspjeli izbrisati njegov blagi osmijeh i promijeniti njegovu prijatnu narav. Po ko zna već koji put, Nesad iznova započinje svoju uzbudljivu ratnu priču.

“Bio sam u skupini od oko 200 boraca Ključko-sanske čete u šumi zvanoj Galaja. Bili smo umorni, iscrpljeni, gladni i žedni. Tu smo zajedno odmarali u prijepodnevnim satima. Neki borci bili su pozaspali od umora, a drugi su čistili oružje. Tog sam dana i ja bio veoma gladan i iscrpljen, pa sam počeo da jedem bukov list kako bih imao snage za daljnji napredak i opstanak. Nakon desetak minuta počeo me boljeti stomak. Sjetio sam se da su jagode dobre za stomak, pa sam rekao borcima koji su čistili oružje da me boli stomak i da idem iznad da vidim ima li jagoda na brinama po putu, kako bi znali da sam otišao gore. Kada sam se izdvojio od ostalih, našao sam Fehreta Kerića i dva čobana porijeklom iz Travnika koji su nam se pridružili u Galaji. Pošto nisam pronašao jagode na tom mjestu, nastavio sam daljnju potragu kroz šumu.

Kada sam stigao negdje na pola šume, čuo sam glasove i priču. Prišao sam polahko i oprezno da vidim da nas ne traže naši borci s područja općine Ključ, koji u tom trenutku nisu bili s nama, a nisam raspoznavao ni po glasu ko bi mogao biti. Međutim, kada sam se približio, vidio sam da to nisu bili naši borci, nego srpski vojnici. Sakriven iza drveta, u ležećem položaju, slušao sam o čemu razgovaraju. Tokom tog razgovora srpski kapetan je pričao s nekim i putem centra za vezu, preko rupovke, s nekim iz svoje komande i rekao da će izvršiti napad na nas. U tom razgovoru rekao je da će nas pobiti sve do jednog, posebno one koji se predaju ili kojeg nađu ranjena.

Nakon što su završili razgovor, srpski kapetan je izdao naredbu svojim vodnicima i jednom stažisti da nas opkole lijevim i desnim krilom i sredinom. Naglasio je da ubijaju svakog koga nađu ranjena ili onoga ko se preda. Pošto sam saznao njihov plan i namjeru, vratio sam se polahko pužući nazad. Kada sam stigao do Fehreta i čobana rekao sam im da odozgo idu srpski vojnici te da ćemo biti napadnuti i da je najbolje da idu dolje među nas. Oni su, ipak, odlučili da ostanu tu gdje su. Vratio sam se među svoje borce i prenio komandantu Amiru Avdiću sve što sam vidio i čuo kako bismo svi bili u pripravnosti i spremni na najgore. Komandant me saslušao i u veoma kratkom vremenu pripremio sve borce za odbranu. Srpski vojnici krenuli su u napad kako im je vjerovatno i naređeno: lijevim i desnim krilom te kroz sredinu šume”, priča Kerić.

Četnici su vidjeli Fehreta i čobane i odmah na njih otvorili vatru, na šta su oni potrčali prema položajima Kerićeve čete.

“Odmah nakon toga počela je bliska borba između neprijatelja i nas. Komandant Avdić povikao je i dao znak za juriš, a svi borci prihvatili su komandu i krenuli u kontranapad te tako omeli plan neprijatelja. U toku borbe uspjeli smo zarobiti četiri oficira i 26 vojnika koje smo razoružali i na lijep način razgovarali s njima. Kroz razgovor i pitanja šta traže ovdje, dobijali smo različite odgovore. Neki su rekli da su došli da nas kolju i ubijaju. Međutim, unatoč svemu, lijepo smo s njima postupali te smo im dali cigarete i vodu. Taj dan 3. juni 1992. godine bio je presudan za naš opstanak i naše živote.

Da kojim slučajem nisam čuo razgovor onog kapetana i da su srpski vojnici uspjeli u svojoj namjeri, a u kakvom smo mi stanju bili, mislim da bi se desio veliki masakr i da niko od nas ne bi preživio. Sve je to bila Božija odredba i hvala Allahu, dž. š., koji me je uputio kako da postupim. Zahvalan sam i svim borcima Ključko-sanske brigade na čelu s komandantom Amirom Avdićem, koji su pružili jak otpor srpskim snagama i izvršili zarobljavanje njihovih oficira i vojnika. Time smo iznjedrili veliku pobjedu, koja je rezultirala odlaskom u Bihać, gdje smo i dalje nastavili svi skupa braniti bihaćku regiju i državu Bosnu i Hercegovinu, a kasnije smo nastavili oslobađati svaku stopu naše domovine”, ispričao je za Stav učesnik bitke Nesad Kerić.

Najzaslužniji za veliku pobjedu u Galaji svakako je bio tadašnji komandant Ključko-sanske jedinice Amir Avdić. U vrijeme bitke imao je samo 26 godina, a zrelost, hrabrost i sposobnost koju je tad pokazao itekako su nadilazili njegove godine. Zahvaljujući oficirskom iskustvu, koje je stekao u JNA, Abdić je od prvih dana agresije zadavao glavobolju neprijatelju. Za čitaoce Stava odlučio je da podijeli neka svoja sjećanja na prve dane velikosrpske agresije, kao i na dešavanja za vrijeme borbe na Galaji.

“27. maja 1992. godine počele su borbe u Ključu i trajale su do 28. maja, kada smo se povukli u rejon Krasulja. S druge strane, trajale su borbe u Sanskom Mostu prema Vrhpolju. U Krasuljama smo se 29. maja dogovorili da se 30. maja nađemo pored rijeke Sanice i da preko Hrustova, Korjenova i vrleti Grmeča krenemo prema slobodnoj teritoriji bihaćkog okruga. Bilo nas je oko 700. Nas približno 350 iz ključke općine, dvjestotinjak iz Vrhpolja i stotinjak iz Hrustova. Trebali smo krenuti 30. maja. Nije došlo do kompletnog spajanja jedinica iz Ključa i Sanskog Mosta. Tom prilikom nas 350 boraca formirali smo Ključko-sanski bataljon, koji je imao četiri čete, logistički vod i vod policije, komandu i vezu. Imali smo prve borbe prema Kamičku, a 31. maja i 1. juna borbe na glavnoj komunikaciji Ključ – Sanski Most. Drugog juna otkrili smo zločine u Hrustovu. Našli smo veliki broj naših mrtvih. U večernjim satima vratili smo se na Galaju i dodatno organizirali.

U jutarnjim satima 3. juna, iz smjera rijeke Sanice, gdje su bili 500 metara od obale, četnici su krenuli ovamo u šumu Galaja. Oni su oko sedam sati ujutro došli u fizički kontakt s nama. Krenula je borba. Mislili su da će nas savladati za sat-dva vremena. Mislili su da će biti isto kao kad su napadali i palili naša nezaštićena sela, mučili i ubijali ljude. Mi smo bili koncentrirani i spremni za kružnu odbranu. I oni su bili spremni, krenula je kompletna 6. sanska brigada. Nije postojala mogućnost da se izvučemo, a nismo ni išli na to. Rekli smo: ‘Ako ćemo ginuti, bar ćemo naplatiti svoj život!’ Ja sam uspio da komandujem jedinicama – juriš naprijed. Izbio sam iz vojnika strah. Krenuli smo s pokličima. Uspjeli smo nakon pola sata preokrenuti situaciju.

Zarobili smo dosta njihovih vojnika, a jedan broj smo u borbi likvidirali. Njihov drugi bataljon bio je rasut k’o kula od karata. Zarobili smo više od dvadeset vojnika, a zarobili smo i komandu njihovog bataljona s komandantom Radakovićem. Kad smo došli do komande, vidjeli smo da su oni bili odlučni u namjeri da nas pobiju do zadnjega. Mi smo imali jednog teško ranjenog koji je poslije preminuo. Kad sam počeo pregovarati s kapetanom Radakovićem da ih pustimo u zamjenu za prolazak do Bihaća, on kaže: ‘Ja ne mogu donijeti tu odluku, mora dati odobrenje komandant brigade, pukovnik Basara.’ S Radakovićem sam bio u službi u JNA. Pitam ga: ‘Radakoviću, jesmo li u JNA učili da palimo naša sela i ubijamo nedužne ljude?’ Tad je Hrustovo bilo uništeno. Kaže on: ‘Nisam ja, mene su kao Srbina prekomandovali ovdje i odmah mi dali bataljon.’

Stupili smo u vezu s pukovnikom Basarom. Mi smo imali zarobljen njihov RUP 12 i imali smo vezu s njihovim bataljonima i komandom brigade. Mogli smo donositi kvalitetne odluke. Basara je poručio da se dođe u Vrhpolje na pregovore. Krenemo kapetan Radaković, jedan momak i ja. Kod Kikine kafane u Vrhpolju bio je pukovnik Basara. Kad sam došao, vidio sam stotinjak žena i djece. Prišao sam im i nazvao selam. Pitao sam ih kako su. Rekao sam: ‘Ne bojte se za nas. Dobro smo, imamo šta jesti i piti.’ Ja sam bio u farmericama i civilnoj odjeći i uopće nisam ličio na oficira. U tom prilazi neki oficir i viče: ‘Šta lažeš taj narod!?’ To je bio Basara. Krenem da mu se obratim s ‘druže pukovniče’, a on ne da ni progovoriti. Viče: ‘Nemoj ti meni ništa druže pukovniče, ima da ste se predali, jer ako se do 15 sati ne predate, ja napadam artiljerijom i tenkovima!’

Vidim ja da je to neka budala. Nisam s njim htio dalje da se raspravljam nego kažem: ‘Idemo!’ Otišli smo kod kapetana Đurića. Kaže on da je dobio naredbu da me zadrži. Naravno, ja sam svojima rekao kad sam krenuo na pregovore: ‘Ako se meni šta desi, vi obezbijedite sebi slobodu. Ovi zarobljenici će vam to omogućiti.’ Na Đurićeve riječi da ima naredbu da me zadrži umiješa se Radaković i povika: ‘Đuriću, sklanjaj se, moji su tamo zarobljeni! Došli smo nazad u Galaju i poručili da ne želimo više da pregovaramo. Poslije tri-četiri sata šalju poruku i dolaze na lice mjesta. Došao je major Veljko Brajić. Razgovarali smo i dogovorili da nas sutra prebace u Bihać”, prisjeća se komandant Avdić.  

Najprije su tražili da ih se prebaci u Prijedor. Oficiri JNA objasnili su im da Prijedor oni kontroliraju. Druga im je želja bila Jajce. Objašnjeno im je da Jajce nije u njihovoj zoni odgovornosti i da ih mogu prebaciti jedino za Bihać.

“Nakon toga, otišao sam s njima u njihovu komandu u Tramošinji. Znam da to sada izgleda suludo, ali htjeli smo pokazati da ih se ne bojimo i da smo spremni na mnoge poteze. Ondje sam prenoćio i sutradan su me vratili. Sutradan sam organizovao vojsku u kolonu jedan po jedan, rastojanje od 10 metara da nam ne bi napravili zasjedu i tako smo došli do autobusa. Major Brajić imao je dvije želje: da u svaki od četiri autobusa bude neko od oficira, u prvom da bude on, a u preostala tri autobusa da budu komandanti bataljona. Druga želja mu je bila da dva kamiona s vojskom idu ispred, a transporter iza kolone, zbog Srba koji bi mogli napasti. Pristao sam na to i krenuli smo.

Agresiju nismo dočekali dovoljno spremni i organizovani. Koordinacija između općina bila je slaba. Imam osjećaj da je na ovim terenima bilo organizacije još mjesec dana, bilo bi sve drugačije. Sva ova dešavanja oko Galaje mene su se posebno dojmila u dva slučaja: prvo, kad smo bili u okruženju i kad sam naredio napad, svi su borci ustali odjednom i krenuli k’o jedan na neprijatelja s pokličima. Išli su hrabro kao da su krenuli na svadbu, a ne u borbu u kojoj se gine, kao da idu protiv dvadeset ljudi, a ne protiv šest bataljona. Njih je bilo oko 3.000 mobilisanih u 6. brigadi. To je bila jedna od najjačih brigada u VRS-u.

Drugi upečatljiv moment doživio sam kad sam krenuo s njima u Tramošinju. Tad sam se uvjerio u svu podmuklost i pokvarenost četnika. Išli smo autom. Idemo ja, major i jedan vodnik, Cvijić. Noć je. Sjedamo u stojadina. On naprijed, a ja i vodnik pozadi. Kad smo krenuli, vozač kaže: ‘Joj, majore, mi smo čuli da su Vas gore zarobili, a mi mislili ići onaj narod u dvorani ubijati. Major šuti, a vozač nastavlja: ‘Šta sad hoće, autobuse, e dobit će ih pa fino za Manjaču.’ Vodnik do mene mi šapnu: ‘Ne zna on da si ti ovdje.’ Ja sam tad progovorio i nastao je tajac.

Tragedija koja je pogodila Bošnjake Ključa i Sanskog Mosta nas je zaobišla zahvaljujući našoj odlučnosti da se ne predamo i našem trezvenom razmišljanju. Da smo se predali, naša bi sudbina bila ista kao i hiljada drugih pobijenih Bošnjaka”, zaključio je dobitnik “Zlatnog ljiljana”, bivši komandant Ključko-sanske jedinice i kasniji komandant 510. bosanske oslobodilačke brigade Amir Avdić.

Šuma Galaja, u kojoj se prije trideset godina 3. juna odvijala bitka za život i smrt, danas je sinonim za hrabrost i postojanost boraca koji su u vrijeme velikosrpske agresije branili Ključ i Sanski Most. Galaja je simbol pobjede koji prenosi poruku Bošnjacima da se za svoju sudbinu moraju sami pobrinuti, da ne smiju klonuti i da se za svoju slobodu moraju sami izboriti.

KOMENTARI