Mustafa gleda u tabute sa braćom, pa se ljudski pita, ima li u tim srpskim selima što ih spasih od požara rodbine ili čak ubica ove moje braće? I ako ih ima, nije o tome razmišljao Mustafa dok je gasio vatru sa svojim Kozarčanima.
Danas Mustafa Fazlić iz Kozarca sahranjuje dva brata. Jasima i Mirsada. Ubijeni su na Korićanskim stijenama, avgusta ‘92. Nevini, krivi što su živi i što su Bošnjaci. Prvo ubijeni, pa onda bačeni sa stijena u ponor kao i stotine drugih, pa su im tijela razvlačena po sekundarnim, tercijarnim i kvartarnim grobnicama. Dok se tijela nisu rastopila u zaboravu i šutnji ubica.
U koliko država može biti mrtvo tijelo?
Danas Mustafa Fazlić u tabutima sa BiH zastavama dočekuje braću da im Allah podari vječni mir. To su dijelovi braće. Njihovih tijela nema kompletnih. Nakon lešinarskog poduhvata monstruma, kompletni posmrtni skeletni ostaci ne postoje. Ne znam koliko znate, do sada su posmrtni ostaci ubijenih Prijedorčana pronađeni na čak 499 lokacija, u 73 masovne grobnice, na području 10 opština i tri države. Možete li pojmiti toliko zlo postmortalnog? Dakle, nije samo smrt bila ta koja je prekinula njihovu egzistenciju. Ljudi su do najsitnijih dijelova tijela planski razvlačeni, da se više nikada njihovi ostaci ne pronađu. Tri države? Ehej, pameti!
Danas Mustafa Fazlić stoji pored svog živog rođaka Sanela Fazlića koji će pored oca Jasima, amidže Mirsada ukopati i daidžu Refika Hirkića. Danas ova dva živa čovjeka gledaju tabute sa mrtvim ljudima.
A ukopavaju se Rifet Hirkić, Jasim Fazlić, Mirsad Fazlić, Enes Denić, Esad Garibović.
Danas Mustafa Fazlić stoji nad humkama i prisjeća se događaja od prije tri mjeseca, kada je sa svojom vatrogasnom jedinicom u vrhunskoj akciji, nadljudskim naporima uspio spasiti srpska naselja u okolini Omarske od vatrene stihije i potpunog spaljivanja. Gleda u zemlju pod sobom, gleda u Sunce nad sobom, pa se ljudski pita, ima li u tim selima rodbine ili čak i ubica ove moje braće? I ako ima, i ako ih je bilo, nije o tome razmišljao Mustafa Fazlić, dok je spasavao sve te ljudske živote, materijalnu imovinu i upaljenu zemlju pod sobom sa svojim Kozarčanima.
Danas Mustafa Fazlić susreće konačno svoja dva brata. Nakon 28 godina. Mrtva. Sjeća se Mustafa, nije mu to prvi užas, sjeća se logora i još više, sjeća se Mustafa ubistva još jednog brata-Muhameda. On je prvi ubijen, u Omarskoj gdje je Mustafa logorovao, pretučen, izranjavan, i na koncu nekako preživio.
Koliko koštaju tri mrtva brata?
Znate to, Mustafa, onaj koji spasava ljude oko sebe, koji gleda svijet bez ognja vatrenog, koji gasi sela iz kojih su možebitno ubice braće mu, nema braće na rasipanje! Jer su ubijeni. Brat novinar, brat policajac, brat vatrogasac. I šta bi sad dao jedan Kozarac i jedan Prijedor i jedna Krajina i jedna Bosna i Hercegovina za dobrog novinara, za hrabrog vatrogasca i za poštenog policajca?! Šta god da bi dali, nema ih više. Ubijeni, ne zato što su bili vatrogasci, policajci ili novinari, nego zato što su Bošnjaci.
A ovo je jedna mikropriča u jednom danu, u jednom satu. Ima ih, na žalost i sramotu za svaki minut svakog dana u godini.
Shvatili ste, Prijedor, Kozarac i Potkozarje, prva su slova u genocidnoj riječi. To su prvi toponimi u geografiji zla, koja je svoj atlas zatvorila i to pod Međunarodnom sliom nakon Srebrenice. Ta geografija zla, opet je otovorena 1999. na Kosovu.
Jer, genocid, nije samo i jedino Srebrenica, genocid je namjera i namjena zla ništenja jednog naroda, koja je počela gore u Krajini, u Prijedoru, u Kozarcu, u Omarskoj, u Keratermu, u Trnopolju, na Manjači, u Biljanima, u Ključu…bila je to priprema i betoniranje terena, napunjenog kostima i mesom ubijenih nesrba, e da bi se etnički i biološki očistila jedna teritorija, koja će se na koncu i aminom Međunarodne zajednice zvati entitet Republika Srpska.
Danas Mustafa Fazlić stoji živ i kao svi mi i zna sljedeće – na području Prijedora ubijeno je 3.176 osoba, od čega 256 žena i 102 djece, a članovi porodica i danas tragaju za velikim brojem njih. Samo prošle godine ukopano je 86 Bošnjaka koji su ubijeni na Korićanskim stijenama.
Prijedorčani i Kozarčani, nesrpske nacionalnosti nakon 31. maja ‘92, odvedeni su u različite logore među kojima su Omarska, Manjača i Trnopolje. Njih 30 hiljada. 30 hiljada! Oni koji nisu odvedeni u logor, ubijeni su na pragovima svojih kuća.
Cijeli članak pročitajte OVDJE
KOMENTARI