Petomjesečnu bebu Amilu Džaferagić u jami Lanište pronašli su u zagrljaju ubijene majke. Malena Amila umrla je stiščući ručicama flašicu za mlijeko. Ubijen je i njen četverogodišnji brat Almir. Najstarija žrtva bio je 85-godišnji Bećo Čehić.
Za genocid na području općine Ključ i masakr u Biljanima koji se dogodio 10. jula 1992. godine saznalo se tek na kraju rata, kada su pripadnici Armije R BiH oslobodili ovo područje.
Tadašnja Federalna komisija za traženje nestalih na čijem je čelu bio Amor Mašović otkrila je masovne grobnice Lanište I i II, Crvena zemlja, te grobnicu Biljani. Na ove četiri lokacije ekshumirano je 239 tijela Bošnjaka iz Donjih Biljana, Jabukovaca, Mešana, Čehića, Brkića, Domazeta, Osmanovića, Džaferagića…
Broj od 239 ubijenih žena, djece, muškaraca, staraca nije bio konačan, jer su godinama poslije pronalažene i pojedinačne grobnice u kojima su bila tijela ubijenih. Na kraju ekshumirano je ukupno 260 tijela.
Tog 10. jula žene i djeca su odvajani, a muškarci bez obzira na starosnu dob odvođeni u osnovu školu u Biljanima. U grupama su iz izvodili i strijeljali. Većina ubijenih prošla je stravična mučenja.
Masakr u Biljanima počinili su pripadnici 17. lake pješadijske brigade srpske vojske u saradnji sa rezervnim i aktivnim policajcima.
Za ovaj zločin do sada je osuđen samo Marko Samardžija na 26 godina zatvorske kazne. Marko je većini ubijenih bio učitelj i učio ih prvim slovima upravo u školi gdje su zatvarani.
Ostali zločinci hodaju nekažnjeno i 24 godine od stravičnog zločina.
U masovnim i pojedinačnim grobnicama na području Ključa među 600 ekshumiranih žrtava bilo je i 47 žena i 20 djece.
Jučer je klanjana dženaza za šest žrtava, čija tijela su identifikovana u proteklom periodu, i to: Avdić (Smajo) Sead (1970.), Balagić (Refik) Samir (1974.), Botonjić (Ejub) Jasmin (1974.), Botonjić (Hilmo) Raif (1970.), Mujezinović (Hasan) Hamdija (1933.) i Avdić (Derviš) Hamzo (1971.). Dženaza i ukop stradalih bit će obavljena na Šehidskom mezarju Biljani.
Sud BiH je za zločine u Biljanima u martu 2005. podigao optužnicu protiv Marka Samardžije, koji je u svojstvu komandira Treće čete saničkog bataljona srpske vojske naredio i učestvovao u masakru. Godinu kasnije, Samardžija je osuđen na 26 godina zatvora za zločine protiv čovječnosti, a presudom su potvrđeni navodi iz optužnice o masovnim zločinima protiv bošnjačkih civila.
Pored njega, niko od lokalnih Srba i onih koji su došli sa strane, prije svega iz Bosanskog Petrovca i Lušci Palanke, a koji su činili zločine i vršili masovne egzekucije, do sada nije osuđen.
Inače, Ključ je jedna od općina gdje su izvršeni najveći zločini u proteklom ratu. Kontinuirano od maja do septembra 1992. vršena su masovna ubijanja Bošnjaka. Pored Biljana, veliki zločini i ubistva civila dešavala su se i u naseljima Velagići, Prhovo, Krasulje i Ramići.
U Ključu je ubijeno preko 700 ljudi, a Ključani su, osim u svom gradu, ubijani ili tačnije ekshumirani u još osam gradova.
U cilju potpunog progona nesrba sa prostora općine Ključ, srpski Krizni štab je 27. maja 1992. osnovao Agenciju za prihvat i preseljenje izbjeglica iz jedne oblasti u drugu.
Doneseni su kriteriji za odlazak sa prostora općine Ključ. Na taj način, skoro svi nesrbi općine Ključ protjerani su sa svojih ognjišta.
KOMENTARI