U Prijedorskoj ulici, na dobroj lokaciji u sred sanskog korzoa, tačno između diskoteke “Camel” i trgovine “Perutnina”, tačno nasuprot cafea “Cool”, “Monaco” i “Sky”, prije neki dan otvoren je Fast food “Golden” doner, zasigurno najbolji kebab u gradu jer je, jasno, i jedini i pravi!
Vlasnik je, a ovo će biti drago svima onima koji vole etničke restorane bez obzira jesu li in, skupi, kul ili šik, upravo iz Njemačke, rođen je u Deutschland.
Baš iz Njemačke, gdje su sanski kebabičari s kraja devedesetih godina za kojim smo sve do sada mogli itekako žaliti, otišli raditi…
Kebab je u turskoj kulturi plemenita hrana.
Za pripremu kebaba je potrebno određeno znanje i vještina, a ne kao kod nas prostor od dva kvadratna metra uz neku raskrsnicu i rotirajuća šipka na koju će se nabiti smjesa iz kebaba.
Ta je hrana zbog toga u Turskoj prava delikatesa, o tome nema spora, ljudi bukiraju turističke gastro ture samo kako bi ga probali, dok kod nas jedva da se i jede trijezne glave ili prije ponoći.
To je ono što ćete prvo pomisliti čim uzmete prvi zalogaj njihova kebaba od junećeg mesa koje možete odmah zaliti Ayran jogurtom kako bi upotpunili cjeli użitak.
U ponudi imaju dvije vrste kebaba; od junećeg i pilećeg mesa. Lisnate salate, paradajz i kupus bile su veoma svježe, a ljuti umak za koji sam se u obe narudžbe odlučio bio je pikantno jak. Osjetilo ga se a opet nije ljutinom kamuflirao ostale okuse i začine dobro posložene unutar meke lepinjice iz koje ništa nije ispadalo. Opcija za kebab osim te lepinje bila je i tortilja, a upravo to je odabrala moja supruga koju sam valjda prvi put odveo na kebab nakon što smo u mladosti, kao još uvijek momak i cura nakon noćnih izlazaka znali otići na stanicu po nešto što nosi isti naziv kao ovo jelo koje smo jeli u Goldenu, ali s njim nema ama baš nikakve veze.
Porcije su u Goldenu velike i pune mesa i u manjim verzijama kakvu je naručila moja supruga, ali uprkos tome kebab je neobično lagan i svjež, ne ostavlja onaj osjećaj da ste pojeli kamen kako smo u Sani navikli nakon takvog jela.
Ono što je kod Goldena posebno pohvalno, a za ovakav koncept street fooda vrlo važno, to je urednost njihova radnog prostora i zaposlenika, ljubaznost djevojke koja prima narudžbe i dobro rješenje s izlogom u kojem se ti kebabi vrte, a koji je pozicioniran tako da ga se vidi i iz obližnjih kafića, što bi Tiče jaranima u šali rekao, vidi se valjda i s mjeseca.
Vjerujemo da Ammaru i Demiru, ćevap i burek nisu konkurencija, nego standard, mjera i pravac koji trebaju pretiti. Zahvaljujući tome uspjeće, sasvim sam siguran, osim gore opisane omladine u svoj lokal privući i cijele porodice, djecu, srednjoškolce koji inače odlaze u pekare jer u Sani nema McDonaldsa, ali i nešto zahtjevniju klijentelu koja je napokon dočekala da u vlastitom gradu mogu pojesti kebab kakav jedu u ostatku civilizovanog svijeta.
KOMENTARI