Iz dobrih starih vremena, kad su se mogle zbijati šale na bilo čiji – pa i na vlastiti – račun, bez straha da bi to moglo povrijediti bilo čija ni manje ni više nego “nacionalna osjećanja”, jedan je iz serije dobroćudnih viceva o poslovičnom Muji i Sulji danas možda aktuelniji nego u vrijeme kad sam ga prvi put čuo. (I ne recite mi sa tom novom supersenzibilnošću kako to vrijeđa Bošnjake – i mom ocu je ime bilo Suljo i znao se i te kako šaliti.
Pa da podijelim taj vic sa onima koji ga se ne sjećaju.
Bili tako Mujo i Suljo na završnom ispitu za malu maturu. Prvi je prozvan Mujo i kad je sjeo pred učitelja, ovaj mu pokaže na zidu kartu Jugoslavije i pita ga: “Znaš li šta je ovo?” “Ne znam”, kaže Mujo. “Kako ne znaš”, kaže učitelj, “pa to je tvoja domovina, tvoja majka”.
Kad je izišao, ispričao je Sulji zašto je pao na ispitu a onda je i ovaj prozvan. Učitelj i njemu pokaže kartu i pita: “Znaš li ti šta je ovo?” “Znam”, kaže Suljo, “to je Mujina majka”.
Od tada je majka preminula, u planetarnoj boli ranih devedesetih, raspala se – zaključili su međunarodni autoriteti – i mnogo je napora uloženo na svim stranama da se definišu, promovišu, prigrle ili nametnu novi nacionalni identiteti.
Malo kopanja po dalekoj prošlosti i mitovima da se nađu daj-šta-daš dokazi “našeg hiljadugodišnjeg ili tisućljetnjeg trajanja”, malo pretjerivanja u slavljenju našeg heroizma u odbrani domovine i zločinačke naravi naših susjeda, red nekritičkog veličanja svega našeg-red mržnje za tuđe, medijski patrotizam i političke izborne kampanje po tom obrascu, i eto novih identiteta i takoreći novih majki.
Mnogo je napora, i obrazovnog i represivnog – uključujući isključivost u promociji vlastitog projekta i zastrašivanje i “utjerivanje u suru” svih onih koji su se usuđivali da propituju nove dogme i realnosti – uloženo i u promociju novog bošnjačkog identiteta oslonjenog na tri temeljca: nacionalnost – bošnjačka, jezik – bosanski, vjera – islamska.
Nešto manje se insistiralo i na četvrtom temeljcu: državnost – bosanskohercegovačka, posebno ako je ta bosanskohercegovačka pripadnost tražila izvjesnu ravnotežu između bosanskog i bošnjačkog opredjeljenja.
Na tom je projektu, za gotovo dvije decenije u kojima je bio reisu-l-ulema Islamske zajednice Bosne i Hercegovine, predano radio i dr. Mustafa efendija Cerić.
U aktivizmu koji je često izlazio izvan okvira vjerskoga otvoreno je promovisao vlastite kandidate za najviše državne fukcije (“hajde nam ti, Harise, napiši taj evropski ustav”); izjašnjavao se o nacionalnim pitanjima na način koji je gotovo izbrisao razlikovanje bošnjačkog od muslimanskog ostavljajući tako Bošnjacima samo vjersku a zanemarujući njihovu državotvornu dimenziju; javno prozivao i zastrašivao kritičare i naročito iz redova “drugih” koji ne mogu uređivati naš televizijski program ili nas učiti ljudskim pravima; govorio kako “samo mi” (Bošnjaci) nismo dobili svoju državu; godila su mu nagađanja kako bi možda mogao dobiti status “evropskog muftije”, a kada je – nakon gotovo dvije decenije na čelu Islamske zajednice – potrošio i posljednji mandat potvrdio je sve koji su mu oduvijek pripisivali političke ambicije.
Kandidovao se za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine i tako se statistički egzaktno pokazalo da njegovi politički projekti i učinci imaju podršku jedva 4.5 posto bošnjačkog izbornog tijela.
Pa, ako je tokom decenija javnog djelovanja u političkim ambicijama nekako pomutio razliku između bošnjačkog i bosanskog i bošnjačkog i muslimanskog, ovih dana je – jednim prijedlogom na društvenim mrežama – doveo u pitanje i jednu konstitutivnu dimenziju bošnjačkog muslimanskog identiteta.
Povodom najvećeg islamskog praznika, Bajrama, doveo je, naime, u pitanje i sam naziv Bajram, pošto je to riječ perzijskog porijekla, i umjesto toga ponudio – kako kaže – riječ nastalu iz naših starobosanskih korijena: Hižaslav.
“Na starobosanskom ‘hiža’ znači ‘kuća’, a ‘slav’ je skraćenica od glagola ‘slaviti’ ili ‘proslavljati’. Najveća čežnja svakog Bošnjaka je da se vrati svojoj hiži, da se vrati svome domu, da se vrati svome bosanskom korijenu, da se vrati svojoj radosti i sreći, da se vrati svojim oduzetim pravima na zemlju i državu … ‘Id, znači vječiti povratak sreći, pa je tako i za Bošnjaka vječiti povratak hiži veliko slavlje, to jeste Bajram, pa je tako Hižaslav, kao bosanska riječ, najbliža značenju riječi Bajram kod Turaka i kod Arapa”, “objasnio” je bivši reis svoju lingvističku avanturu.
Sa svim, jezičkim-istorijskim-geografskim, smutnjama oko nacionalnog identiteta ne treba da iznenadi ako i ovovremeni nasljednici poslovičnih Muje i Sulje pred kartom Bosne i Hercegovine ne prepoznaju Mujinu majku.
KOMENTARI