„Idi do Sanskog Mosta, jer tamo sve mi osta, tamo sam rođen ja…“
Ostavljam automobil, ostavljam biciklo, uzimam kapu, rukavice i šal. Izlazim u grad. Moj grad. Pozdravljam radnike koji asfaltiraju puteljak i nastavljam dalje razmišljajući koliko su ljudi sujetni, zavidni i nespremni da priznaju tuđi uspjeh. Ono što je za nekog puteljak, nekom drugom je glavni put do cilja. Djetetu koje žuri u školu i preskače lokve da ne skvasi nove čizmice.
Radnici koja ide na posao i pridržava rukama krajeve kaputa da ih blato ne ukalja. Starcu koji se trudi otići do pekare da obraduje ženu toplim pecivom kad se probudi i pristavi im prvu kaficu. Nekome i taj puteljak mnogo znači. Jedna briga manje, jedan uspjeh više, jedna prepreka manje, jedna šansa više. Jedan puteljak više, a mnogo ih se nakupilo od 10.10.1995.
Prijedorska danas sija od ponosa. Spremna je dočekala sve drage goste, bila vodilja putnicima do odredišta, grlila veselu masu na dočeku Nove. Ono što joj nisu učinile granate devedesetih, pokušale su sitne duše u miru. Rupe od metaka lošim željama pokušali su zakrpiti ovi „naši.“ Šutili su o svakom uspjehu, kitili se svakim porazom. Naš svijet, naša posla.
Raduje me što je doba ludila iza nas. Grad nam je pun igraonica za djecu, medalje i pehari pristižu kao dnevne novine, imamo više omladinskih klubova nego političkih partija. Imamo djecu. Pristižu puni autobusi ponosnih studenata svakog vikenda iz Bihaća, Banjaluke, Prijedora, Sarajeva, Tuzle, Mostara.
Gradska dvorana je puna na tradicionalnom turniru veličanstva sanskog sporta, Podgrmeča. Imamo mladost. Redovi strpljivih u kladionicama, puni kafići i nepregledne vreće popijenih flašica na obalama ljepotice Sane. Imamo od čega.
Dajemo projekcije filmova koje sami režiramo, sami snimamo, sami glumimo i sami montiramo. Promocije knjiga o ponosu i stidu okupljaju nas izvan radnog vremena. Zbog svake humanitarne večeri zaustavljamo svijet, ostavljamo sve i dolazimo dati svoj doprinos. Imamo obraz, imamo um i imamo za koga.
Bije bilo Grada u dva vrtića, sedam osnovnih i tri srednje škole. Grad nismo naslijedili, posudili smo ga. I zato moramo da stignemo sve, uvijek i odmah, dok god Sana teče, prkosno i snažno. Ponos polje podsjeća od koga je naslijeđen svaki udah bez uzdaha, svaka radost bez straha. Naša Sana, naš dom.
Gdje god da odem, u džepu stežem ključeve poznatih vrata. Imam gdje i imam kome da se vratim. „Idi do Sanskog Mosta, jer tamo sve mi osta, tamo sam rođen ja…“.
KOMENTARI