„Vidjela sam grad bez ljudi, pobjednika kako gubi, anđele na stubu srama,…“ pjevušim neku pjesmicu koja dopire s radija i uživam u noćnoj vožnji ulicama pustog grada.
Ovo je Sanski Most, Grad bez ljudi. Barem kažu da je tako. Navode da je broj iseljenika svakim danom veći, da nema značajnih donacija i da su ljudi očajni, bez osmijeha na licima. Ja im vjerujem. Dok ulazim u novi kružni tok pored Vehaba, zatvaram oči da ne vidim procvjetalo cvijeće. Novi asfalt u Prijedorskoj je previše blag za moje gume i ne sviđa mi se što nema nijedne rupe.
Skrećem prema Gradskoj dvorani. Parking ispred Gimnazije je prepun automobila i ne mogu a da se ne zapitam zbog čega je toliko ljudi odlučilo bodriti naše košarkaše. Zar u ovom gradu sport nije predao meč? U nevjerici, nastavljam dalje.
Ispred Binga je gužva. Došli su Maša i njen prijatelj Medo, poznati likovi iz dječijeg crtića. Djeca, za koju kažu da ih nema, strpljivo čekaju svoj red za fotografisanje s pomenutim likovima. Pomislih da su tu, ispred ulaza, sva djeca mog grada. Nema ih više od ovih što čekaju. Ali, unutra zatičem još djece, mnogo ih je. Crtaju, boje, smiju se. Ne ispuštajući roditeljske ruke, ubacuju svoje potrepštine u korpu. Red je predug. Otkud im novac, pitam se. Zar nemamo samo nezaposlene stanovnike, ljude koji su na rubu egzistencije, one koji samo razmišljaju kako da pobjegnu? Bez osvrtanja, naravno.
Ne vjerujem kad mi kažu da je sve više sitnih zanatlija, umjetnika koji svoje znanje i vještine naplaćuju, ostajući pod svojim suncem. Od meda do sapuna, od levhi do nakita. Tvrde da se sve to može kupiti u Sanskom Mostu, pokazuju mi članke i stranice. Odbijam im vjerovati.
Dok prolazim pored zgrade policije, okrećem glavu na drugu stranu. Tu se ništa ne renovira. Dok se približavam obnovljenim tribinama Podgrmeča, zatvaram uši da ne čujem uzvike slavlja naših mladih nada, dječaka u kopačkama koji ne znaju kako je primiti gol.
Tražim mrak, ali ga ne nalazim. Ipak nije ugašeno svjetlo. Barem ne ono za laku noć.
KOMENTARI