instant fap

Hadži Husein efendija Kovačević, prof., glavni imam Medžlisa IZ Sanski Most: NEZNANJE JE, ZAPRAVO, NAŠA NAJVEĆA BOLEST!

Hadži Husein efendija Kovačević, prof., glavni imam Medžlisa IZ Sanski Most: NEZNANJE JE, ZAPRAVO, NAŠA NAJVEĆA BOLEST!

Objavljeno: 20. August 2013. 
 Sanski Most nije ni izbliza onakav kakav je nekad bio. Puno ljudi je preselilo na bolji, budući svijet ahiret ali je nešto zanimljivo…ono što je ostalo je to da je ova džamija uvijek puna, pogotovo na džumi. Zaista, to je ona posebnost koja, čak i mene kao imama fascinira tako da ne mogu naći objašnjenje u potpunosti i kazati – evo, to je taj razlog osim da nas je Bog počastio da se zaista ovdje osjećamo tako blisko, pa i svoji, tako prijatno, ugodno… i mislim da ne postoji nijedno mjesto u Sanskom Mostu gdje su muslimani bliži jedni drugima te da to mjesto više doživljavaju svojim kao što je to ova Hamzibegova džamija….NEZNANJE JE, ZAPRAVO, NAŠA NAJVEĆA BOLEST! Neznanje o nama samima, neznanje o svojoj vjeri, neznanje o svojoj domovini, neznanje o svom identitetu, neznanje o svom utemeljenju, o svojim korjenima… To je ono što nas prati i što je, nažalost, kod jednog dijela našega naroda – konstanta! …. Međutim, ono što se dešava zaista ko srpskog naroda je nešto što se mora objašnjavati na način koji nije moguće kazati u nekoliko rečenica da se još uvijek, nakon toliko vremena, ne priznaje genocid, ne priznaju se zločini, relativizira se ono što je čitav svijet spoznao….Dakle, ova crkva u Potočarima, to jasno govori da pravoslavna zajednica, odnosno Srpska pravoslavna crkva nije načistu kada su u pitanju svi ovi zločini koji su se desili, da je ona apsolutno u to sve involvirana i da je ona sve to pratila. Vrlo jasni dokumenti postoje po tom pitanju i kada je u pitanju učešće njenih svećenika u pripremanju zločina, pa čak i u samom zločinu….Nana Fata je pokazala kako i na koji način se sve može boriti. Ako je ona već imala snage onda na njenom pitanju su svi bošnjački političari u Bosni i Hercegovini pali. Oni su manji od makovog zrna u odnosu na nju. ….Ja bih zaista rekao da je Bekir fenomen. Tu energiju koju on ima u sebi, od trenutka kada sam ga upoznao – poslije oslobođenja, konstantno je bila borba za Bosnu, za Bošnjake, za naš identitet  na način koji je njemu svojstven. To je ljuti Krajišnik koji se ne predaje nijednog trenutka  i ja mislim da će on na takav način napustiti i Ovaj svijet i molim dragog Boga da to bude hodajući, na nogama, aktivno, kako to čini sada, jer on to tako zaslužuje…..
 
Zadovoljstvo mi je slušati hutbe ovog imama jer je direktan i tuče pravo u glavu. I u – srž problema. Jedan je od onih, a takvih je sve  manje, koji kaže popu -pop, bobu- bob. Njegov background pripadnika slavne 505. bužimske brigade mu naročito daje za pravo da proziva mnoge koji to apsolutno zaslužuju i koji su izdali ili izdaju one ciljeve za koje se borio on i svi pripadnici A RBiH. Naravno, ne ostaje dužan ni onima koji su počinili zločine nad našim narodom, kao ni onima koji su izvana sve to posmatrali ali i dopustili. Pa ipak, iz njegovih usta se ne mogu čuti riječi mržnje i osvete, jer to je strano vjeri koju propovjeda, ali se zato mogu čuti pozivi na katarzu i suočavanje s istinom. Zarad daljnjeg života jednih s drugima ili jednih pokraj drugih, svejedno. Poznavajući ga od ranije, nisam mogao ostati ravnodušan naspram njegovog lika i djela. I, ma koliko to bilo s moje strane neprofesionalno rečeno, ali ja želim biti najprije  iskren i otvoren, pa tek onda profesionalan, reći ću i ovo: drag mi je taj čovjek!

Dragi i poštovani hadži Husein efendija, es-selamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu! U ime čitatelja bosansko-američkog heftičnika SabaH i u svoje lično, naravno, želim Ti Ramazan mubarek, jer smo na njegovome početku. Kako bi u nekoliko rečenica opisao ovogodišnje ramazansko ozračje u Sanskom Mostu i ima li neke razlike u odnosnu na godine prije?

 
KOVAČEVIĆ: Ramazan je mjesec Allahove milosti, Allahovog bereketa i posebnog Allahovog davanja kojih mi uopće nismo svjesni. Allah džellešanuhu je dosta toga nama dao do znanja putem Kur'ani kerima o vrijednosti ramazana. Naravno, Božji Poslanik je to još jasnije pojasnio ali istovremeno ostavio je i dio nečeg što mi ne znamo, što je samo Njemu poznato i znano kao tajnu jedne posebne nagrade koju mi očekujemo kao blagodat. Jasno je, osamnaest sati posta u ovim vrelim ljetnim danima tu zaista ne može biti licemjerja nimalo. Oni koji poste, to su oni iskreni, predani, odvažni, hrabri…to mogu samo oni pravi muhslini koji zaista ni jednog trenutka ne kalkulišu, ne sumnjaju i koji su u svojoj vjeri potpuno predani. I zato, ja kažem, ovo je vrijeme upravo da se očeliče svi oni slabi i da pokažu da su junaci…, da su u svojoj vjeri potpuno svjesni onoga što im ta vjera nudi. A, ramazan u Sanskom Mostu – on je uvijek poseban, na poseban način ga ja doživljavam više godina, ne samo u ovom poratnom periodu, nego i prije. U prilici sam da pravim neka poređenja, kako je bilo nekada, kako je danas…: ljudi imaju neke svoje nostalgije za onim vremenom koje je prošlo i svi mi smo to vrijeme doživljavali na jedan poseban način. Međutim, ovo vrijeme u kojem sada živimo opet na jedan poseban način je specifično i zaslužuje našu pažnju. Ja sam neki dan, razmišljajući o ovoj našoj Hamzibegovoj džamiji kazao da je to poseban Allahov dar, Allahov keramet, čudo jedno koje se nama ovdje na određen način dešava evo 13 godina kako je ona otvorena i jako je puno ljudi prošlo kroz Sanski Most. Sanski Most nije ni izbliza onakav kakav je nekad bio. Puno ljudi je preselilo na bolji, budući svijet ahiret ali je nešto zanimljivo…ono što je ostalo je to da je ova džamija uvijek puna, pogotovo na džumi.
Zaista, to je ona posebnost koja, čak i mene kao imama fascinira tako da ne mogu naći objašnjenje u potpunosti i kazati – evo, to je taj razlog osim da nas je Bog počastio da se zaista ovdje osjećamo tako blisko, pa i svoji, tako prijatno, ugodno… i mislim da ne postoji nijedno mjesto u Sanskom Mostu gdje su muslimani bliži jedni drugima te da to mjesto više doživljavaju svojim kao što je to ova Hamzibegova džamija.
U tom smislu ramazan je, opet da kažem, posebna prilika i ono što ja želim istaći jeste da prisutnost na podne namazu je praktično ista kao i na teravih namazu. To je nešto što meni na određeni način govori da to nisu više oni dolasci u džamiju što nas neko želi tamo vidjeti, nego ljudi dolaze na noćne namaze, dnevne, prate mukabele…sve to i sa strane ako neko dodje ne može da ne primjeti i da ne osjeti tu predivnu atmosferu.
Evo, i ja sam taj koji je to već primjetio. Slušao sam Tvoj, hajde da kažem kratki ders neposredno uoči druge teravije ovdje u Hamzibegovoj džamiji i između ostalog zapala mi je za oko, pa i emocije, jedna Tvoja rečenica kada si spomenuo da nekima u Sanskom Mostu je “Bajram svaki dan…” Uostalom, i ja sam to primjetio hodajući po Gradu tokom dana da su neke kahvane vrlo aktivne…i relativno pune. Da li je zaista njima Bajram ili si to rekao u nekom simboličnom ili, kako mi to kažemo, metaforičnom smislu. Naravno, riječ je o onima koji se deklariraju kao Bošnjaci-muslimani. Šta oni propuštaju?
 
KOVAČEVIĆ: Ja sam siguran da oni nisu ni svjesni šta propuštaju.Mislim da su to ljudi koji ne znaju, zapravo, ni ko su ni šta su…Oni znaju da su muslimani, odnosno kada bi ih upitali ko ste vi, oni bi kazali da su Bošnjaci, da pripadaju muslimanskom povijesnom krugu.., da su oni sve to što i mi kažemo da jesmo. Međutim, vraćamo se onome uvijek kroz povijest, dakle, kada je u pitanju razumijevanje, naše poimanje života i svijeta da su kroz povijest, još od vremena Muhammeda svs., najveći neprijatelji islama bili džahili-neznalice. NEZNANJE JE, ZAPRAVO, NAŠA NAJVEĆA BOLEST! Neznanje o nama samima, neznanje o svojoj vjeri, neznanje o svojoj domovini, neznanje o svom identitetu, neznanje o svom utemeljenju, o svojim korjenima… To je ono što nas prati i što je, nažalost, kod jednog dijela našega naroda – konstanta! Kao što, fala dragom Bogu, imamo ovu drugu konstantu koja je borba o svemu ovome pozitivnom, dobrom, vrijednom, što nas čini onim što jesmo i mi smo sretni da, ipak, prevladava ova pozitivna strana, odnosno da su, ipak, u manjini oni koji tako razumijevaju i shvataju jer kada bi bilo drukčije, onda nas ne bi bilo, ne bi u ovom dijelu Bosne bilo ni Bošnjaka, ni islama na ovim prostorima ali je, nažalost, i ovo drugo tu prisutno. Jednostavno, jedan dio našeg naroda, bez obzira da li se radi o akademskom nivou ili običnim ljudima, ne žele preuzeti nikakvu odgovornost nizašto. Uvijek su svi drugi za sve krivi….
To je nas usud, možda?
 
KOVAČEVIĆ: Upravo tako. I mislim da je obaveza nas, koji, na određen način nosimo taj teret, to breme odgovornosti, osim te obaveze je i obaveza da, naravno, moramo brinuti i o njima i moramo i njih konstantno na određeni način pozivati, upućivati, animirati…Ne smijemo ih se niukom slučaju odreći! Oni su ipak dio našeg bošnjačkog bića, oni su dio ove naše zemlje Bosne i oni nama trebaju. Niukom slučaju, dakle, ne smijemo ni pomisliti kako smo mi sami sebi dovoljni. Život je takav, a Bog džellešanuhu kaže u Kur'anu da je htio on nas je mogao učiniti sviju jednakim. Međutim, čak nas nije učinio niti sviju muslimanima nego je svojom voljom podijelio nas na narode, plemena…Filozofija života je jednostavno takva. Njegovim određenjem stvoreni smo da se upoznajmo, potpomažemo… i najbolji kod Njega je onaj koji ga se najviše boji. Eto, to je prilika kako bi drukčije mi spoznali svoje vrijednosti da nije onih drugih onakvih kakvi jesu. Svijet bi u suprotnom bio jednoličan i, na kraju krajeva, ta slabost naša je opet i u našem temelju jer i Bog džellešanuhu kaže da je stvorio čovjeka slabićem, stvorio ga je i da griješi…, ali mu je dao i svoju milost i svoju uputu. Znači, na nama je samo da to uzmemo!
Jučer si bio u Biljanima na obilježavanju jedne od brojnih tužnih bošnjačkih godišnjica. Hoćeš li za naščitatelje reći kojim povodom si tamo bio i kakve utiske nosiš?
 
KOVAČEVIĆ: Često puta odem i trudim se da, naravno, svake godine ako me ne spriječi neka obaveza da ne propustim to naše zajedničko sjećanje naših Bošnjaka, naših komšija, s kojima smo dijelili istu sudbinu jer Ključ i Sanski Most su dva bratska grada. Povezani su i rijekom Sanom i mnogim ljepotama koje imamo na određeni zajednički način ovdje i iznova, svaki put, se bude osjećanja koja ne možemo lahko u sebi prevazići. To su osjećanja, jednostavno, po stoti put kada postavljamo pitanje: ZAŠTO?! Zaista, zašto su ti ljudi morali biti takvi ljudi?! Šta je to u njima tog životinjskog prevladalo da je covjek mogao sebi da dozvoli da UBIJA TROMJESEČNU BEBU, da ubija starca od 80 godina, da ubija djevojku, mladića nenaoružana…, da čini takvo zlo, planetarno zlo onome s kojim je jučer dijelio sve ovozemaljsko dobro…išao s njim u školu, bio potpomognut od tog svog komšije – muslimana, razgovarali međusobno…Naravno, ovo je sada rečeno iz one naše dobre bosanske duše, iz našeg promišljanja, iz srca iz kojega ne izbija mržnja, jer mi ne znamo drukčije razmišljati nego tako i zaista postavljamo onda sebi pitanje: učinili su to što su učinili, prošlo je toliko vremena…kako je moguće da se još uvijek u tom narodu nije pojavila ozbiljna katarza, da nisu na ozbiljan način počeli da razmišljaju o onome šta u učinili?! To je ono što ja ne mogu sebi objasniti da oni uporno pokušavaju nametnuti zašto još uvjek pričamo o kolektivnoj odgovornosti? Zašto ne možemo pričati o pojedinačnoj odgovornoti? Upravo zbog tog vremena koje je prošlo u kojem ja još nisam vidio jedno kolektivno otrežnjenje niti želju da se išta na tom planu učini da se više, jednostavno, ljudi distanciraju od tih ratnih zločinaca, da ih ne priznaju već ih prihvaćaju i dalje kao svoje nacionalne heroje. A činjenica je da je tako. Mi imamo u našem okruženju, moram priznati, jedne male pomake koji se dešavaju i koji su se desili evo, da kažem, kod hrvatskog naroda, kod crnogorskog naroda, gdje vlast čini odredjene stvari, a to je vrlo bitno, da se i u medijima, i u školskom sistemu naprave odredjeni pomaci. Međutim, ono što se dešava zaista ko srpskog naroda je nešto što se mora objašnjavati na način koji nije moguće kazati u nekoliko rečenica da se još uvijek, nakon toliko vremena, ne priznaje genocid, ne priznaju se zločini, relativizira se ono što je čitav svijet spoznao. Ovih dana smo imali jednu fantastičnu poruku našega reisu-l-uleme Mr. Husein ef. Kavazovića koji je pozvao Srbe da dodju u Srebrenicu. To je jedini način, jedini put da kroz dolazak u Srebrenicu, prihvaćanjem suodgovornosti, zapravo, i suosjećanja nad onim što se tamo desilo, da dožive tu katarzu. Na isti način je i visoki predstavnik u BiH, slijedeći reisu-l-ulemu, kazao da njemački narod nikada ne bi doživio svoje duhovno pročišćenje da nije uzeo poruku iz Dahaua, iz Auschwitza i iz svih logora, holokausta i svega ostalog što se desilo…Nama Bošnjacima je zaista veliki teret ovdje u Bosni, sada, ne samo teret velike žrtve genocida s kojim se moramo nositi, nego mi moramo i ubjeđivati one koji su to počinili da shvate i da razumiju da to nije put našeg daljnjeg života. Nažalost, nije sva tragedija i nije kraj priče o toj tragediji u tome šta se desilo, nego jos veća je tragedija to poricanje i odgajanje mladih naraštaja na toj ideologiji.To je zaista nešto čime se mi onda ovdje susrećemo i što s pravom moramo kazati da ovog trenutka, dakle, mi moramo zauzeti potpuno drugi stav kada su u pitanju naši odnosi u Bosni i Hercegovini i kada je u pitanju međunarodna zajednica a to je da se Bošnjaci moraju konačno ujediniti oko nekih bitnih stvari oko kojih ne može biti nikakvih kompromisa jer ja mogu da prihvatim i razumijem da moj život, život moje braće i na odredjeni način život moje generacije je potrošen kroz sve ovo sto smo imali, ali želim zaista svojoj djeci ljepšu budućnost. Želim i svojim komšijama i susjedima da i njihova djeca imaju ljepšu budućnost, ali ako neko odgaja svoje dijete na način, evo reći ću jedan banalni primjer kada igra reprezentacija Bosne i Hercegovine i moj sin kada ide u razred sa srpskom djecom u našem Sanskom Mostu u kojem zajedno živimo i radimo i on kaže da njegov srpski kolega ne navija za Bosnu i Harcegovinu jer mu njegov tata to zabranjuje a taj dječak bi, inače, navijao za BiH ali…Ako je tako ovdje, u Sanskom Mostu, šta onda očekivati u Prijedoru ili Banja Luci, kako će tamo ta djeca biti odgajana kada ovdje se tako ponašaju kao manjina gdje živimo zajedno a oni ovdje imaju apsolutno sva prava kao i većinski narod i gdje se u ovom poratnom periodu desio samo jedan jedini incident kada je razbijen prozor na katoličkoj crkvi i šta se desilo: nije trebalo da policija interveniše, nije trebalo da dođe iko iz katoličke zajednice da interveniše, nego je roditelj uzeo svoje dijete za ruku i odveo kod svećenika kada su se skupa izvinuli zbog takvog postupka. To su Bošnjaci! To smo mi i meni nikada, nijednog trenutka nije žao što smo takvi jer nas je islam naučio takvim i zbog toga su naše komšije opstale. Ali, konačno je došlo vrijeme da pogledamo jedni drugima u oči i da im kažemo šta više želite od nas?! Nama je jasno da ste htjeli da nas nema, da nas nestane, ali sada kada smo već stali na noge, kada je 60% Bosnjaka u ovoj državi Bosni i želite da mi budemo stranci u svojoj zemlji – e, to neće proći! Garantujemo vam da to sigurno neće proći jer toliko nas je ostalo, toliko, hvala dragom Bogu imamo i naših i intelektualaca, akademski obrazovanih ljudi ali i čestite i hrabre omladine koji nikada neće dozvoliti da nam se ponovi povijest jer ako smo 45., 46., …47. morali šutati (baš ovako je rekao, tipično krajiški, op. B.G.)danas, hvala dragom Bogu, bez obzira na sve pritiske, na nemogućnost da se na državnim medijima kaže ono što treba da se kaže, Islamska zajednica je ta koja ima snagu i autoritet i koja ima povjerenje ovog naroda, koja nije šutala svo ovo vrijeme i koja je, hvala dragom Bogu, odgojila ne samo vjernike, nego i patriote ove zemlje.
Džamija u Biljanima sa šehidskim mezarjem
Koliko je ubijeno Bošnjaka u Biljanima prije 21 godinu?
 
KOVAČEVIĆ: 10. jula 1992. je 260 Bošnjaka pobijeno u Biljanima. Nerazumljivo je da se to moglo desiti praktično za jedan dan i da se niko nije našao od tih komšija, nijedan Srđan Aleksić koji bi izišao i kazao – evo, nećemo dozvoliti da se to desi. Nažalost, čak šta više i organizatori svega toga još uvijek nisu osuđeni a kamo li egzekutori i to je ono što, naravno, najviše boli ljude koji su se tamo vratili i koji u svojoj boli i u svojoj tuzi žive i dalje ponosni, svjesni da moraju nositi to teško breme. Ali, mi bi imali razloga da budemo jako nezadovoljni i sa Sudom i sa Tužilastvom, ne samo u Bosni i Hercegovini, nego i u Hagu, ali, evo, mi još uvijek čekamo tu pravdu i nadamo se da će ona doći i na Ovom svijetu, a za Onaj svijet – u to nemamo sumnje.
Dok mi, evo sada razgovaramo, u Srebrenici se dešava komemoracija i klanjanje zajedničke dženaze 409 pronađenih   zemnih ostataka ubijenih Bošnjaka. Ne jednom sam javno rekao da je ovog 11. jula upravo u Srebrenici i u povodu Srebrenice šutnja najrječitija, barem kada je riječ o onom dijelu programa obilježavanja – danas je 18. godišnjica – dakle obilježavanja izvan vjerskog obreda, naravno. Pa ipak, treba li nešto kazati, ili ponoviti, zašto ne?
 
KOVAČEVIĆ: Mislim zaista da je pored onih tamo bijelih nišana koji svojom tišinom govore bolje od bilo koje riječi, osim suze koja se može proliti tamo kad se ode, bilo šta drugo je vrlo teško reći. Iz vlastitog iskustva znam, odlazeći više puta tamo, kada bih bilo šta pokušao da kažem nisam nikada uspio ništa više reći od onoga što se tamo može doživjeti i spoznati ono što se desilo nama Bošnjacima.
Nakon današnjeg dana iznad Memorijalnog centra Potočari, odnosno, od danas iznad 6066 bijelih nišana i tako dalje..do sada pronađenih i pokopanih Bošnjaka u Centru, stajat će jedna crkva koja ni po kojim moralnim, ljudskim pa i vjerskim načelima se ne uklapa u taj ambijent. I, što je najgore, neće služit svojoj svrsi, nego nečemu drugom. Zar nije licemjerno da mnogi koji ne čine ništa da izvrše pritisak na “neimare”, ustvari provokatore, da dislociraju tu crkvu tamo gdje žive pravoslavni vjernici, da danas neki od njih prisustvuju dženazi u Potočarima i čak uzimaju sebi za pravo i dato im je to pravo da i nesto kažu? Kako Ti to komentiraš?
 
KOVAČEVIĆ: Ja sam još član Sabora Islamske zajednice i kada smo donijeli odluku da se sruši džamija u Bradini i da se ukloni sa dijela srpske zemlje i nismo imali nikakvu dilemu da to treba uraditi, crkva u dvorištu nane Fate Orlović….
To je jedno od slijedećih pitanja….
 
KOVAČEVIĆ: Dakle, ova crkva u Potočarima, to jasno govori da pravoslavna zajednica, odnosno Srpska pravoslavna crkva nije načistu kada su u pitanju svi ovi zločini koji su se desili, da je ona apsolutno u to sve involvirana i da je ona sve to pratila. Vrlo jasni dokumenti postoje po tom pitanju i kada je u pitanju učešće njenih svećenika u pripremanju zločina, pa čak i u samom zločinu. Ono čega bi se normalan svijet trebao stidjeti, nažalost imamo onih koji se time diče i ponose. I, to je sva kompleksnost našeg života ovdje. Mi nemamo druge mogućnosti. Nekad su znali ljudi spomenuti sultana Fatiha i upitati ga, sa ove vremenske distance: Jesi li morao baš tako postupiti kao što si postupio? Jesi li morao biti baš toliko pravedan? Jeste, morao je biti jer je tako i Božji Poslanik bio pravedan u Medini. Fatihova adhnama je samo naslijedila onaj dokument medinske povelje i ono što je ranije zacrtano kroz našu vjeru kako se moramo ponašati  i kako moramo živjeti. Ali, istovremeno, s druge strane, ovo nas sve upućuje da mi kao Bošnjaci živimo na ovim prostorima u jednom vrlo zanimljivom okruženju gdje moramo biti oprezni više nego što jesmo, gdje moramo imati više povjerenja jedni u druge, ukazati na sve ono što je itekako bitno jedni drugima, ali isto tako dati do znanja da mi niko nije važniji od moga brata Bošnjaka. I to je tako i ja sam to rekao. Zaista, bit ću spreman halaliti i prijeći preko svih hatora sve i jednome svome bratu Bošnjaku i nikad sebi neću dozvoliti i haram bilo svakom onome ko bi stavio ispred bilo koga osim svoga brata Bošnjaka. Mi moramo naći  načina i kad malo posrnemo, kad pogriješimo, da popravimo jedni druge i opet, ruku pod ruku, rame uz rame nastaviti dalje borbu za Bosnu i Hercegovinu.
 
Da li je crkva u dvorištu nane Fate Orlović samo srpska sramota i inat ili je još nečija sramota?
 
KOVAČEVIĆ: Nana Fata je pokazala kako i na koji način se sve može boriti. Ako je ona već imala snage onda na njenom pitanju su svi bošnjački političari u Bosni i Hercegovini pali. Oni su manji od makovog zrna u odnosu na nju. Ako je ona pokazala takvo herojstvo, ne samo hrabrost u smislu da se nije plašila nikog osim Allaha dragoga, da je ostala dosljedna u odnosu na ono što je rekla od prvog trenutka, nego i odvažna da nije htjela primiti nikakav novac i nisu je mogli potkupiti. To je ono što je još važnije u ovom trenutku i što nedostaje mnogim našim ljudima da jednostavno kažu – preuzeo sam emanet u ime Boga za ovaj narod na odredjenom mjestu i nema te sile da ću taj emanet pogaziti  i ja ću dostojanstveno da to nosim. Nažalost, toga nam itekako treba i ovaj njen primjer je zaista inspiracija svima nama.
Husein efendija, mi smo, kako rekoh već, na pocetku ramazana, mi – čitav ummet Muhammeda svs., ali prolijeva se muslimanska krv i danas,….. i jučer, drugog dana ramazana i prekjučer, prvog dana ramazana. Komentar?
 
KOVAČEVIĆ: Bog džellešanuhu je jasno kazao: “Smutnja je gora od ubistva”! A ovo što se dešava je ustvari produkt smutnje u islamskom svijetu i medju muslimanima. Ta smutnja, to nepovjerenje je takva kost razdora koja je ubačena među muslimane evo već, da kažem, više od 100 godina, ona je ovih posljednjih nekoliko godina doživjela svoju kulminaciju. Ovo su teške godine i ovo je teško vijeme za koje sam ja siguran, ako Bog da, da će donijeti kvalitetne promjene. Te promjene, naravno, muslimani moraju zaslužiti. Ništa se u životu ne dobiva na lahak način, pogotovo sloboda. Ona je uvijek imala i ima cijenu! Naši su muslimani danas u svijetu u jednom polukolonijalnom odnosu ili čak u jednoj težoj situaciji. Dovedeni su da nemaju mogućnost odlučivanja, nemaju osnovna prava, nemaju mnogo toga za što, ruku na srce – moramo priznati – nisu odgovorni drugi nego oni sami. Kada oni sami promijene svoj odnos prema Allahu i Allah će dragi promijeniti njihovu situaciju. U to nema nikakve sumnje. Mi smo ovdje došli u jedno teško stanje koje se mjerilo sa onim što se danas dešava u islamskom svijetu, ali smo ostali ovdje, na ovom ostrvu islama okruženi milionima kršćana oko nas. Tamo su oni u sasvim drugoj situaciji i neke račune moraju svesti sami sa sobom. Moraju vrlo jasno sami vidjeti gdje su napravili greške. One su evidentne, o ite i jasne. Glas razuma će, ako Bog da, nadvladati sve ovo što se dešava tamo a ovo kroz sta prolaze je, Bog zna najbolje, neminovnost da bi doživjeli ono što očekujemo.
Prije nekoliko dana je ovdje održana jedna izložba kojoj, nažalost, nisam stigao prisustvovati, a riječ je o izložbi ovdje prisutnog našeg brata Bekira Bešića. Hoćeš li za naščitatelje prenijeti neke svoje utiske sa iste?
 
KOVAČEVIĆ: Izložba je bila jednog zanimljivog naziva – Ferhadija, jučer, danas, sutra. Ferhadija, koja je na jedan određen način paradigma svega onoga što se dešavalo našim džamijama i islamskoj materijalnoj kulturi na prostorima Bosne i Hercegovine, i zaista vraćanje na Ferhadiju i priču o njoj je ustvari vraćanje jednim dijelom i na naš krajiški identitet i na postojanje nas Bošnjaka ovdje na ovim prostorima. Jer ono sto su pokušali ostvariti rušenjem Ferhadije jeste nešto slično u smislu urbicida koji se dešavao. Jer, kako god je planiran genocid, tako je planiran i urbicid. Dakle, imamo s jedne strane Srebrenicu gdje je genocid vrlo jasan, i imamo s druge strane Banja Luku gdje je urbicid ali i genocid. Da se razumijemo, genocid nije samo ubijanje nego i protjerivanje…
Najprognaniji grad u bivšoj Jugoslaviji je Banja Luka….
 
KOVAČEVIĆ: Upravo tako. Koliko god brutalnost zločina koji se desio u Srebrenici mora nas vraćati u fokus svega onoga što se desilo u njoj, jednako tako i perfidnost koju su oni pokazali u Banja Luci, u našem najbošnjačkijem gradu i gradu gdje su naši temelji i gdje se ni u jednom trenutku ne smijemo odreći nijednog dijela naše Bosne, a pogotovo naše ljepotice Banja Luke i u njoj naše Ferhadije, vraćanje Ferhadiji je vraćanje u potpunosti našoj Bosni.
Izložba je dala upravo te poruke?
 
KOVAČEVIĆ: Poruke su vrlo jasne. Meni je posebno drago što je autor izložbe naš brat, gospodin Bekir Bešić, jedan neumorni pregalac, jedan borac…
Upravo to bi bilo i slijedeće pitanje: kako ocjenjuješ njegov dugogodišnji  pregalački rad?
 
KOVAČEVIĆ: Ja bih zaista rekao da je Bekir fenomen. Tu energiju koju on ima u sebi, od trenutka kada sam ga upoznao – poslije oslobođenja, konstantno je bila borba za Bosnu, za Bošnjake, za naš identitet  na način koji je njemu svojstven. To je ljuti Krajišnik koji se ne predaje nijednog trenutka  i ja mislim da će on na takav način napustiti i Ovaj svijet i molim dragog Boga da to bude hodajući, na nogama, aktivno, kako to čini sada, jer on to tako zaslužuje. Ne u invalidskim kolicima, ne negdje daleko, jer on je jedna vrsta mirnodopskog gazije koji zaista daje maksimum napora. To se samo njemu moglo desiti da na tu izložbu dođe i muftija banjalučki, da dođe i akademski slikar Sead Evrić za kojeg moram priznati da nismo ga bili planirali, međutim, Sead Evrić iz Bužima koji se potrefio tu sasvim slučajno, a ništa nije slučajno, i koji je također divno govorio o samoj Ferhadiji i o njenoj vrijednosti u svijetu itd., tako da je to bila jedna predivna izložba u okviru manifestacije Musalla 2013. i ja sam našem dragom Bekiru za to zahvalan.
Ja Tebi zahvaljujem za ovaj razgovor i molim dragog Allaha da Ti podari zdravlje i još puno života ovozemaljskog te da odoliš  svim iskušenjima.
 
KOVAČEVIĆ: Amin ja rabbi! Također, ja selamim sve čitaoce vašeg lista te da im dragi Bog podari svako dobro u ovom mubarek mjesecu ramazanu, da ga u hajru, sreći i zadovoljstvu ispostimo i radosni i sretni dočekamo dane Bajrama.
 
RAZGOVOR VODIO:  Bedrudin GUŠIĆ

KOMENTARI