Prvi maj dvije hiljade i neke. Ne pamtim tačne datume kada su se desili neki tužni, loši događaji pa zaboravim – nekad dan, nekad mjesec, a nekad godinu. Pamtim da je bio 1. maj…
Dječak u čijem osmijehu se krila mladost, ona nikad doživljena, o kojoj se tek sluti. Prve ljubavi i uvijek nezgodno vrijeme za sunčane dane provoditi uz knjigu i domaću zadaću. Žurio je da odraste, ali odrasti nije stigao.
Halil, stalni bol. Halil, neproživljen život. Halil, neispričana priča. O njemu se uvijek pisalo kao o srednjoškolcu. Jedna neprovjerena informacija na brzinu napisane vijesti, tek da se objavi, da se prenese. A toliko toga je ostalo nedorečeno, nekazano, nezapamćeno.
Halil je bio učenik završnog razreda osnovne škole. Boli me taj sitni detalj jer još uvijek osjećam istu bol koja je vladala gradom na noć njegove mature. Zanijemio osmijeh na ulicama kojim je nekad trčkarao. Zanijemio osmijeh otkad on osmijehe ne širi.
Halil, neispričana priča koja se ne može zaboraviti – ni 1. maja ni bilo kojeg drugog dana u godini. Priča o dječaku, o rađanju mladosti, o prijateljstvu i odanosti. Priča o ugašenom životu.
Priča koja ne može biti ispričana, jer boli, previše boli. Boli i samo sjećanje, a sjećati se moram jer osjećam da on tako živi i dalje. U našim uspomenama, u našim suzama, u našim molitvama.
Halil, najljepši osmijeh grada, osmijeh kojeg više ne slušam, a čujem ga svakog trena, u duši, u srcu, tamo gdje ga čuvam od zaborava.
KOMENTARI