instant fap
NaslovnicaVijestiBiH

Hasan Kikić – revolucionar kojeg su zaklali četnici

Hasan Kikić – revolucionar kojeg su zaklali četnici

Godinama prije nego je, nošen ubijeđenošću kako je socijalizam jedini ispravan put za razvoj čovječanstva, pristupio Komunističkoj partiji, Hasan Kikić je pokazivao otvoren prezir prema društvenim nazadnostima i korumpiranim državnim institucijama. Vlastitim primjerom prkosio je konvencijama koje su čovjeka sputavale i ograničavale njegove prirodne sposobnosti, a zbog svoje tvrdoglave odlučnosti da se bori za ideale u koje je vjerovao, bio je žrtva brutalnih progona.

Kao veoma mlad čovjek upoznao je svijet kao surovo i mjesto nemilosrdno neprijateljski raspoloženo prema ljudima sanjarima, koji ni po koju cijenu nisu željeli odreći se svojih ideala. I baš su ga ti ideali opredijelili da se svrsta uz bok drugovima antifašistima i bude divljački ubijen samo zato što se borio za ono vječno i neprolazno liberteegalite i fraternite.

Rođen u osiromašenoj begovskoj porodici u Gradačcu, Kikić je od ranog djetinjstva trpio glad i neimaštinu, jer skromna primanja njegovog oca, školskog podvornika, nisu bila dovoljna da osiguraju mnogobrojnoj porodici čak ni skromno građansko blagostanje. Osnovno obrazovanje završio je u rodnom Gradačcu, gdje se već primjećuje izuzetan talenat budućeg književnika. Ali, skromne prilike u kojima je živjela njegova porodica nisu pružala mogućnosti za Hasanov intelektualni razvoj i on, uz nesebičnu pomoć majčinog brata, školovanje nastavlja u Derventi, gdje pohađa Učiteljsku školu.

Revolucionarna narav i štrajk đaka

U Derventi prvi put ispoljava revolucionarnu narav i, uz pomoć školskog druga Ilije Grbića, organizirae štrajk učenika, a nakon njegovog krvavog sloma, biva izbačen iz škole, pa četvrti razred Učiteljske škole završava u Zagrebu. Po završetku školovanja služi vojsku u Školi rezervnih oficira u Sarajevu, a zbog izuzetnih sposobnosti vojne organizacije, biva unaprijeđen u čin pješadijskog potporučnika. Već tada počinje se baviti književnošću, objavljujući pjesme i priče u književnim publikacijama, a teme kojima se bavio opisivale su folklorni svijet podneblja jezikom lirskog intimizma. Iz te prve faze kritika najzanimljivijim smatra prozni zapis Iz zapisa jednog alkoholičara, u kojem se naslućuje onaj kasniji Kikić, oštriji i društveno kritičniji.

Godine najranije mladosti provodi u učiteljovanju diljem Bosne, a ta kalvarija mladog čovjeka, koji se bori za samostalnu egzistenciju, počinje u selu Hajdarovići pored Zavidovića, gdje svu svoju duhovnu širinu ulaže u elementarno opismenjavanje naroda. Zatim ga služba odvodi u istočnu Bosnu, gdje je bio učitelj u Ustiprači i Rogatici, savjestan i požrtvovan, kako ga pamte ljudi koji su u djetinjstvu bili Kikićevi učenici.

U Rogatici upoznaje Anku Jovanović, učiteljicu iz poznate pravoslavne činovničke porodice, s kojom se ženi u augustu 1932. godine. Taj brak naišao je na osudu konzervativne zajednice, a lokalna ulema s posebnim bijesom dočekuje ženidbu popularnog muslimanskog učitelja ženom iz pravoslavne porodice. Odlučan da spasi brak, a u strahu da on i supruga ne budu žrtve nasilja, Kikić je bio primoran tražiti premještaj u Hrvatsku.

Pripadnik bošnjačke kulturne zajednice

S osjećajem poraza i gnjevan na zaostalost sredine za koju je vjerovao da je može korjenito promijeniti prosvjetiteljskim radom, Kikić u Hrvatskoj učiteljovanje shvata više kao građansko zanimanje neophodno da se osiguraju životna sredstva. Svoje društvene ideale počinje kanalizirati na druge načine, pa se počinje aktivno kretati u lijevim i društveno naprednim intelektualnim krugovima, kada uspostavlja prisne odnose s Miroslavom Krležom, Augustom Cesarcem i Ognjenom Pricom.

Zbog bliske povezanosti s aktivistima Komunističke partije i otvorenog agitatorskog rada, dolazi pod udar vlasti. Biva hapšen i oslobođen, agenti tajne policije prate njegove aktivnosti, a Ministarstvo prosvjete ga bez ikakvog valjanog obrazloženja degradira u službi.

Do izbijanja rata Kikić u Zagrebu stiče reputaciju agilnog društvenog aktiviste, koji s nezabilježenom energijom vodi polemike na lijevoj društvenoj sceni, ali podjednako je aktivan i kao pripadnik bošnjačke kulturne zajednice. Kao predsjednik Društva hrvatskih Muslimana, bavi se preporodno-prosvjetnim radom, a po okupaciji Jugoslavije i uspostavljanja ustaške Nezavisne Države Hrvatske oštro kritizira javno djelovanje i odnos prema okupatorskim vlastima muftije Ismeta Muftića.

Konspirativno ime ‘Slobodan’

Njegovo antifašističko djelovanje počinje odmah nakon uspostave NDH-a organiziranjem ilegalnih aktivnosti, skrivanjem ljudi i oružja i rasturanjem komunističke literature. Svjestan da se istinske borbe vode u njegovoj rodnoj Bosni, Kikić se, po tajnom nalogu Komunističke partije, priključuje Domobranskim jedinicama, a tokom službe u Sanskom Mostu prenosi sanitetski materijal partizanima u Bosanskoj krajini.

Na slobodnu teritoriju Kikić je došao u februaru 1942. godine, kada se priključuje Prvoj krajiškoj proleterskoj brigadi. U prvim danima boravka među partizanima dobiva konspirativno ime “Slobodan”, pod kojim su ga zarobile četničke jedinice vojvode Uroša Drenovića. Osuđen na smrt, Kikić se suočio s naizgled bezizlaznom situacijom, ali nizom sretnih okolnosti, uspijeva se osloboditi zarobljeništva i izbjeći izvršenje smrtne kazne.

Ipak, nije dugo uživao u sreći tog nevjerovatnog herojstva, jer već početkom maja, nakon što se priključio Grmečkom partizanskom odredu, Kikić gine u četničkoj zasjedi kod sela Rapta, koje se nalazi između Mrkonjić-Grada i Skender-Vakufa, ispod planine Čemernice. Legenda kaže da je, nakon zarobljavanja, Kikić prepoznat kao revolucionar i muslimanski ljevičarski intelektualac iz Zagreba i da je u grupi koja ga je zarobila bilo onih koji su se prisjetili njegovog ranijeg utamničenja i herojskog bjekstva. Nije mu suđeno, a ubijen je brutalno, ritualnim klanjem.

Hasan Kikić je, baš kao i Meša Selimović, dolazio iz porodice koja je dala nekoliko partizana, a od sedmerice braće koje je imao, pored njega, u partizanima su poginuli Safet, Huso i Ago.

Socijalno angažirana književnost

Književno naslijeđe Hasana Kikića bogato je i raznovrsno, a njegovi najpoznatiji književni radovi, prije svih knjiga priča Provincija u pozadini, otkrivaju kako je riječ o piscu istančane svijesti o složenosti društvenih zbivanja. Socijalno angažirane pripovijetke – knjige predstavljaju život bosanske provincije kao duhovno zarobljeništvo i kritika nije propuštala primjetiti kako je u toj knjizi Kikić najličniji i najiskreniji. Kikića je zaostalost Bosne živo pogađala, jer je tokom cijelog života smatrao da socijalna bijeda zemlje proizlazi iz nemara kulturnih elita da se suoče s prosvjetiteljskim procesima.

Emancipaciju tog svijeta doživljavao je kao ličnu traumu, a u pedagoškom radu, publicističkim aktivnostima i umjetničkom stvaranju vodio se idejom potpunog ljudskog oslobođenja. Njegova je književnost upravo zbog toga toliko pripovijedno živa i autentična, a njena socijalna angažiranost, kako je kritika voli laskavo atribuirati, dolazi iz organske Kikićeve potrebe da svijet svojih ideala spoji s temama svog literarnog izražavanja.

U Kikićevom književnom radu izdvajaju se još i romani Ho-ruk i Bukve, oba objavljeni prije Drugog svjetskog rata. U tematskom i idejnom smislu u potpunosti su na tragu knjige Provincija u pozadini, a u sve tri knjige jasno je uočljiv Kikićev specifični i osebujni literarni stil, zbog kojega je bio poznat kao “pisac bosanskog narativa”. Zanimljivo je spomenuti da se Kikić u mnogobrojnim polemikama koristio pseudonimima, a najpoznatiji je “Alija Korjenić”. Pored tog, često se koristio i pseudonimima “Red”, “Lepojko Kosić” i “A. Kosić”, ali postoje mnogobrojni onovremeni zapisi koji svjedoče kako je čitalačka publika dobro znala o kome je riječ i da se Kikić lažnim imenima koristio kako bi zaštitio svoje učiteljsko namještenje.

Revolucionar do srži bića

Književnim radom nastavio se baviti i u partizanima, a jednočinka koju je napisao i koja je bila izvedena Partizani idu nije sačuvana, baš kao što su zauvijek nestali i njegovi u štampi najavljeni romani Počasni građanin i Haso.

Hasan Kikić je bio revolucionar iz ubjeđenja, ali njegov marksizam i komunizam nisu bili akademske, niti filozofske prirode. On je sanjao da izmijeni zemlju u kojoj je živio, dokine običaje koji su sputavali običnog malog čovjeka, uvede svoju “provinciju” u savremeni svijet, u kojem neće biti siromaštva, gladi i bijede. Svoje ideale cijelog je života nosio sa sobom kao jedini posjed i jedinu istinsku vrijednost i zbog tih je ideja hrabro i bez oklijevanja otišao u smrt.

Hasan Kikić je bio revolucionar, pisac i partizan, i to je sve bio cijelim svojim srcem i puninom svog bića.

Izvor: Al Jazeera

KOMENTARI