instant fap
NaslovnicaBlog

Hranimo se arhivom, ubila nas korona

Hranimo se arhivom, ubila nas korona

by Lejla Avdić Pašagić

Mi koji smo odrasli uz djeda i majku, nepopravljivi smo nostalgičari za svim što miriše na starinsko. Pa tako evo ja vazda skupljam neke krševe i dajem im počasna mjesta u svom domu. Kofere, saksije, lonce, bokale… riječi. One su mi najdraže. Dođu mi kao mašina kojom putujem kroz vrijeme. Jedna riječ pokrene cijeli sistem. A u tom mome sistemu nekih suza nikada ne nedostaje. To već znaju i ptice na grani. A jedina koju to brine, jer misli da mi opasno škodi taj put u rikverc, je moja mama.
Tako ona s vremena na vrijeme kofol sasvim spontano priupita: “Sanjaš li djeda i majku?” Eh! Da barem postoji dugme koje se stisne pri odlasku na spavanje, za sastanak sa ružama djetinjstva. Ja bih ga dosad tiltovala.

Zadnji put sam joj na to pitanje rekla: “Ne sanjam mama. Ja ih gledam svaki dan. Pričaju mi priče. One lijepe naše priče. Znaš ono kako smo prije nedjeljom bili svi u avlijama, kod Sadika. Vazda muzika iz Varburga. Dževdo zeza sa zidića, Sakiba sa balkona doda koju i smijeh se prostire duž cijele ulice. Djed na stepenici sjedi turski, zbija opasne šale. Eso u pola ljeta nosi gumene čizme, a Pipi i ja šijemo lutkama haljine. Svi smo kao jedna velika porodica i ko bi rekao da će jednoga dana sve biti drugačije.”
Pričam ja, a s druge strane muk.

“Mama jesi li tu?”

Odgovori ona glasa zabrinutog: “Sine, vruće je danas. Piješ li dovoljno vode?”

“Mati draga, zaboravih ti reći. Čitam Hadžibega, nisam šenula. Kroz njegove priče dozivam djeda i majku, ba.”

KOMENTARI