Enklava pod okriljem Rezolucije Ujedinjenih naroda bespoštedno je pregažena nakon trogodišnje opsade, demilitarizacije i nečuvenog deala sa savješću koji su sebi priuštili najviši predstavnici međunarodne zajednice. U tragediji poput srebreničke samo su žrtve nevine – ovog 11. jula novih 520 tabuta položeno je u mezarje u Potočarima. Njihove porodice i prijatelji oprostili su se s njima odajući počast i učeći fatihu nad mezarima 5.657 do sada ukopanih. Autor ovog teksta je rat proveo u Srebrenici i još uvijek se bori za nju.
APRIL 1993: Činilo se da je došao kraj. Moj komšija, inače plašljiv čovjek, stajao je na vratima, nabrzinu odjeven, s nekom čudnom šubarom na glavi, čvrsto stežući karabin i slušajući huk pucnjave koja se sa obližnjih brda slijegala u grad, udarajući u susjedna brda i vraćajući se natrag sve dok ne bi iščezla. A onda bi naišao sljedeći talas. Imao sam nešto više od 17 godina, sjedio u podrumu i čitao Machiavellijevog Vladara. Granate su zasipale grad, ali sam čvrsto vjerovao da nikad neću morati upotrijebiti ruksak sa hranom i odjećom koju je nena spremila za slučaj da život budem morao spašavati bježeći pred četnicima “preko šume”. Bio je 16. april i na Pribičevcu, brdu iznad Srebrenice, vodile su se odsudne borbe za grad. Kasnije će se saznati da je tog dana grad odbranila nekolicina mladića, neki od njih tek nešto stariji od mene. Srebrenica tog dana nija pala.
Sljedećeg dana stigao je ne tako veliki konvoj, koji će zauvijek promijeniti historiju ovog gradića. Nekoliko desetina zelenih kamiona i bijelih transportera sa kojih su se vijorile kanadske zastave parkirali su se jedan iza drugog u glavnoj gradskoj ulici. Stanovništvu su bili bar onoliko zanimljivi kao i ovi njima, oko njih su se okupile hiljade ljudi i svaki je htio dodirnuti nekog u vrećastoj uniformi, sa plavim šljemom na glavi, vjerujući da se radi o spasiteljima. Bio je to bolno logičan kraj nelogičnog opstanka jedne od tri enklave.
Fikret C. je tog dana sjedio u svom bunkeru i promatrao srpske polozaje na Zalazju. Odjeknula je eksplozija i on je odmah pomislio da se radi o još jednom srpskom napadu. Kada se primaknuo barikadi, drvetu oborenom nasred puta i nekoliko pažljivo skrivenih protivoklopnih mina, vidio je bijeli transporter koji se pušio. U drugom transporteru u koloni nalazio se tadašnji glavnokomandujući UNPROFOR-a, general Philipe Morillon. Na sreću, nije bilo žrtava. Barikada je raščišćena i general je mogao krenuti u grad, koji se nalazio desetak kilometara dalje.
Na samom ulazu, na ulicama su spavale hiljade ljudi, gorjele su vatre na kojima su ispod tmurnog neba prognanici iz Cerske kuhali posljednje ostatke hrane žurno sakupljene u vreće prije bijega, gurali se ispod nagorjelih zidova suterena u zgradama. Dan poslije na istom mjestu je osvanuo transparent koji se, napisan na kartonu, nadvijao u svojevrsnom luku: Welcome to the biggest concentration camp in the world.
Morillon se sastao sa predsjednikom općine, njegovim zamjenikom, načelnikom štaba. Spavao je u zgradi Pošte, na podu, zavijen u vreću za spavanje, a sa Sarajevom je komunicirao običnom, radio-amaterskom vezom. Koliko je planirao ostati u gradu, znao je samo on. Međutim, tih dana je dao gomilu obećanja i svi smo osjećali kako se bliži čas kada će sijedi general napustiti grad. Tada bi to bila osuda na smrt za sve nas.
Bilo je previše rano tog jutra da bi u kancelariji tadašnjeg predsjednika općinskog Izvrsnog vijeća, Hamdije Fejzića, zazvonio poljski telefon (u gradu je funkcionisala telefonska mreža postavljena za najvažnije ustanove – bolnicu, štab i općinu) sluteći na dobro. S druge strane je bio jedan od poštanskih radnika, koji je uspaničeno javljao da su vojnici iz generalove pratnje upalili transportere i da se kolona sprema na odlazak. Masa koja je prethodnu noć spavala na ulici već se znatiželjno počela sakupljati oko zgrade. Fejzić se brzo bacio na posao, organizirajući “spontane” demonstracije koje će Morillona zadržati u gradu, pozivajući narod da boravkom pred Poštom spriječi odlazak grupice ljudi od čijeg je prisustva ovisila sudbina grada. Generalova reakcija je bila neočekivana: popeo se na krov zgrade i izvjesio plavu zastavu Ujedinjenih nacija. Neispavana, umorna, prljava i najvećim dijelom neuka publika teško da je mogla slutiti da se pred njihovim očima odvija historija. Morillon će kasnije napustiti grad, ovaj put sporazumno, ostavljajući iza sebe vojnu pratnju i jedan tim promatrača, obećavajući da će se vratiti u Srebrenicu. Kanadski promatrač je kasnije u svijet poslao jednu od najvažnijih vijesti cijelog rata: avioni koji su polijetali iz Srbije sa aerodroma na Tari, bombardovali su Srebrenicu.
Nije to bio kraj muka, srpski napadi nisu jenjavali, oko stotinu ljudi poginulo je na školskom igralištu u samo jednom od artiljerijskih napada na grad, a iz transportera zbunjenih i prepadnutih kanadskih vojnika, dok su ranjenike izlomljenih udova vozili u bolnicu, putem se cijedila krv. Pojavio se i prvi strani novinar, freelancer iz Njemačke, koji je u grad došao pješice iz Tuzle, kroz šume pod srpskom kontrolom i snježne smetove. Doveo ga je rahmetli Senad Alić, prethodno ga uvjerivši da u Srebrenici i Žepi ima pojava kanibalizma?! Jednog od narednih dana, Senad je, pomalo uparađen, ispod zelene beretke i iza Ray Ban naočala, odjeven u besprijekorno čistu uniformu američke vojske, stajao u dvorištu Pošte razgledajući okolinu. Jedan od mladića iz mase, redovno naseljene oko zgrade, htijući isprobati svoje znanje engleskog, dozvao ga je preko bodljikave žice i mucajući upitao:
– Excuse me, where are you from?
– From Srebrenica, odgovorio je Senad hladnokrvno.
– Nemoj zajebavat! – iznenađeno je odvratio njegov sugovornik, koji će kasnije i sam postati prevodilac snaga UN-a u enklavi.
Kada je zaustavljen i posljednji srpski napad, a moj komšija svoj neupotrjebljen, čist i od glancanja sjajan karabin ponovo zamotao u krpe i vratio u podrum, počelo je novo poglavlje u životu grada. Desetine hiljada ljudi su narednih, nešto više od dvije godine opstali između rijetkih i sve slabijih isporuka humanitarne pomoći na jednoj, i šverca sa UN-ovim snagama u Žepi i Srbima iz okruženja na drugoj strani, između svakodnevne opasnosti koja je prijetila sa okolnih brda i borbi za vlast vođenih u samom gradu, u obruču koji je ipak nudio sigurnost na izvjesno vrijeme. A vrijeme je isticalo.
GLAD: Do jula 1992. glad je već postala prisutna u životu svakog stanovnika enklave. Jelo se jednom, rijetko dva puta dnevno. Grad je bio pun iscrpljenih ljudi, koji su dane provodili lutajući bez određenog cilja. Predvečer bi, sakupljeni u grupice, stajali pred zgradama i burno raspravljali, uglavnom o onom sto su čuli na vijestima. Onda bi odlazili u kuće.
Trgovci su uglavnom mijenjali cigarete i šibice iz preostalih prijeratnih rezervi za krompir ili brašno. Sa bijelog brašna se ubrzo prešlo na crno, zatim kukuruzno, da bi na red došla zob koja se nikad nije mogla samljeti dovoljno dobro pa je, osim sto je bila gorka, parala izranjavano grlo; u vodenicama se mljelo i kocanje, lijeska. Kada je u martu 1993. general Phillipe Morillon došao u Srebrenicu, ponuđen mu je kruh od lijeske ne bi li se uvjerio kako i od čega Srebreničani preživljavaju. Nakon što je okusio komad hljeba, samo je kazao da je “zdrav, dobar za probavu”.
Do zime 1993, sve se na takvom tržištu izmijenilo. Četnici su nadirali, i u grad su sa svim što imaju ili što su stigli ponijeti počeli su pristizati stanovnici okolnih sela. Sa zavežljajima na leđima ili prnjama nabrzinu potrpanim u konjsku zapregu, dolazili su vodeći sa sobom i stoku s kojom nisu znali niti imali kuda. Ostali su bez zemlje i bez žetve, a stoku koju su poveli su poslije nekoliko dana morali zaklati i na gradskoj tržnici zamijeniti za žito. Prvih dana odnos je bio jedan prema jedan, ali sa svakim srpskim napadom i svakim spaljenim bošnjačkim selom, padala je cijena mesu. Za kilogram kukuruza se nakon nekoliko sedmica dobijalo i po tri ili četiri kilograma mesa.
Cigarete su do tada već dostigle nevjerovatnih 150, pa čak i 200 njemačkih maraka za jednu kutiju i uglavnom se pod tim pojmom podrazumijevala čudom preostala kutija “bijele”, sarajevske Drine”. Jedan, možda i jedini preostali izvor cigareta je prije srpske zimske ofanzive bila kuća izvjesnog trgovca iz Gostilja, sela na putu između Srebrenice i Potočara. Nakupci su svaki put morali pod granatama ići do njegove kuće, obično čekajući da padne mrak kako bi se usudili poći na taj put. Vraćali su se kasno navečer ili sljedećeg jutra sa nekoliko paklica koje su zatim prodavali na pijaci. Oni koji nisu imali novce su se na razne načine dovijali da se domognu duhana. Neki su ga sijali u saksijama i držali na balkonima, svakog jutra pažljivo berući liske duhana odozdo prema vrhu, sušeci ih na platama šporeta, a zatim rukama mrvili u novinski papir. Oni koji nisu mogli sebi priuštiti ni to, pušili su lisce dunje, jabuke, podbjela, koprive, bokvice ili bilo koje druge biljke.
HRANA: “Idemo u hranu”, govorilo se prvih mjeseci rata. Mislilo se na dugo putovanje iz Srebrenice u podrinjska sela, do neopljačkanih salaša i podruma u potrazi za preostalim mrvicama hrane. Oni koji poznaju tamošnju geografiju, znaju i kako izgleda put iz Srebrenice u Podloznik, selo na samoj granici između bratunačke i srebreničke općine. Tu se svake noći, nakon pređenih desetina kilometara, uglavnom šumskim putevima, okupljalo po nekoliko hiljada ljudi koji su pod okriljem mraka kretali na neizvjesno putovanje. Put je vodio doslovno između srpskih bunkera, a hiljade ljudi ionako nisu mogli proći neopaženo. Po hranu su kretale cijele porodice: očevi su vodili sinove, muževi supruge, u nadi da će preživjeti i donijeti dovoljno hrane da potraje i zadugo ih poštedi još jednog sličnog putovanja. Mnogi su, ipak, zauvijek ostali u srpskim zasjedama koje su, kako je vrijeme odmicalo, bile sve češće i uzimale sve veći danak. Srbi su ih obično puštali da dođu do svog cilja, zatim, onako izmorene od puta i od tereta koji su nosili, dočekivali blizu linije razgraničenja. Dovoljno blizu da se čuje u okolnim selima, ali predaleko da bi im vojnici na straži mogli ili se usudili priteći u pomoć. U noći su se, ispod zaglušujuće buke mitraljeza, ručnih bacača i zolja, mogli čuti i posljednji urlici izgladnjelih očajnika. Obično među njima nije bilo vojnika, radilo se o nenaoružanim civilima, među njima je bilo i žena, a ponekad i djece. Neki od njih sa sobom jesu nosili pištolj ili ručnu bombu, za slučaj da “padnu u šake”, što je smatrano sudbinom gorom i od same smrti.
HUMANITARNA POMOĆ: Prvi konvoj humanitarne pomoći u Srebrenicu je došao još u decembru 1992. u vojnoj pratnji. S konvojem je stiglo i nekoliko novinskih ekipa, a Srbi su im dali rok da do podneva napuste grad ili će ga početi granatirati. Kada se zaustavio na Učinoj bašči, pred velikom pekarom, masa radoznalih je pokušavala razgovarati ili ostvariti bilo kakav kontakt sa belgijskim vojnicima. Muškarac u svojim četrdesetim je, prepoznajući belgijska obilježja, opreznom vojniku koji je stajao na transporteru doviknuo “Enzo Schiffo!”, na što se vojnik nasmijao i dobacio mu nekoliko cigareta. Ovaj je, sretan, odmah otišao odatle zadovoljno trljajući ruke, a cigarete je vjerovatno popušio uz kafu od raži ili ječma.
U tom konvoju je bilo uglavnom brašno i velike konzerve paštete, koje su nekoliko dana kasnije podijeljene: jedan dio civilima, a drugi vojnicima spremnim za akciju. Pogača napravljena od bijelog brašna bila je novost za oči i nenaviknuti stomak, ali trajalo je vrlo kratko: tri ili četiri dana. Narednih nekoliko mjeseci, sve do marta 1993, Srebrenica je ponovo bila usamljena. Krvave borbe za grad su se i dalje vodile, ali konvoji su nekako prolazili kroz barikade. Džakovi brašna su istovarani, kamioni su jednu noć ostajali u gradu, a na njihovo mjesto su dolazili žene i djeca, koji su imali dovoljno sreće (bar se tako mislilo) da sljedeći dan napuste grad. Sa proglašenjem sigurnosne zone, ustalio se i dotok humanitarne pomoći. Konvoji su dolazili jednom, dva, ponekad i tri puta sedmično i s njima je stizalo sve, od brašna i soli, do soka u prahu i konzervi Ikara, odjeće, obuće, deterdženata, sapuna, a na trenutke i potpuno nepotrebnih stvari.
Kad bi Srbi htjeli unijeti napetost među domaće stanovništvo i izvršiti pritisak bilo na Srebrenicu, bilo na vlasti u Sarajevu, konvoji nisu mogli proći njihove položaje. Sa konvojima su u grad, pod paskom humanitarnog rada, stizali i kojekakvi diletanti. Neki od njih su glumili špijune i kao takvi se predstavljali, drugi bi bili humanitarni radnici, treći željeli pomoći, ali nisu znali kako. U proljeće 1995. dvije radnice NPA (Norwegian People's Aid) su na redovnom sastanku međunarodnih organizacija predočile sljedeću ideju: kontracepcija i seksualno obrazovanje stanovništva. One su bile spremne od svoje organizacije zatražiti pošiljku od nekoliko hiljada kondoma.
MRE: Meals Ready To Eat. Ili Meals Rejected by Ethiopians. Poslije mjesec dana svi imaju isti okus i miris. U grad su dostavljani iz zraka, a narod ih je jednostavno zvao: paketi. Navečer, kada bi se začuli avioni koji će ih izbaciti, išlo se “u pakete”. Kretalo se sat prije, ili još ranije, jer se nikad nije znalo kada će avioni naići, niti da li će uopće naići. “Jebo mater, ode u Žepu”, komentiralo bi se kada bi avioni samo prošli iznad ili kada je zvuk njihovih motora bio predaleko. Onda bi se svijet polako, pognute glave, razočaran, razilazio. Ali, takve noći nisu bile pretjerano česte. Mnogo češće su bile one kada bi avioni istresli svoju kišu.
Dotad već okupljeni oko vatri iznad grada, ljudi su čekali sa ruksacima ili običnim vrećama. Prvo se čuo fijuk ogromne palete i svi su bježali pod drveće, da bi zatim, nakon niza tupih zvukova, koji su značili da su se palete počele prizemljivati, nastajao opći metež. Svi su jurili tamo gdje su mislili da su palete, ne vodeći računa da li su sve pale. Nekoliko ljudi je tako i poginulo: smrskani pod teretom više stotina kila teških paleta, koje su usto, kao da je neko tako htio, padale po najnepristupačnijim mjestima. Valjalo je sačuvati glavu bauljajući noću po urvinama, a onda pronaći put i izaći iz šume.
Bacali su ih i pojedinačno, valjda računajući da će doći do više ljudi, što je bilo sasvim tačno. Međutim, to je bio zamoran posao: uz pravi pljusak u plastiku zamotanih paketića hrane, ljudi su pohlepno rovili po snijegu, sakupljajući ih, ne dižući glavu satima. Ponekad, nakon obilne isporuke su danima poslije hodali šumama i dugim štapovima, prekopavali po snijegu, tražeći one koji su bili preduboko ili na suviše skrovitim mjestima da bi ih neko pronašao odmah.
DEMILITARIZACIJA: Enklava je u proljeće 1993. trebala biti demilitarizirana, sto je podrazumijevalo da svi vojnici “predaju oružje ili napuste enklavu”. U selima i u samom gradu kanadski vojnici su napravili nekoliko punktova, iz predostrožnosti ih ogradili bodljikavom žicom i započela je predaja naoružanja. U rukama UN-a završila su i dva tenka i jedna haubica kalibra 105 milimetara za koje nije bilo municije, transporter na koji su Srbi prije zarobljavanja montirali dva bestrzajna topa, za kojeg nije bilo ni goriva, ni municije; zatim ono što je bilo poznato i kao “mali ve-be-er”: helikopterski raketni bacač, kojeg su također Srbi montirali na točkove i koristili kao artiljerijsko oružje, te nekoliko pokvarenih “osa”. Kanadski vojnici su se cinično smiješili, znajući da to nije sve i da se “s tim oružjem ne može odbraniti enklava”, ali su domaći zvaničnici iznova ponavljali da to predstavlja cjelokupan srebrenički arsenal.
U posjedu srebreničkih jedinica ostalo je nekoliko protivavionskih topova, jedan brdski top i nekoliko minobacača. Zadržali su i nekoliko hiljada pušaka, mada se tačan broj nije znao (između dvije i tri hiljade) iz sasvim razumljivih razloga, a vojne strukture su, nakon reorganizacije te godine, nastavile da funkcioniraju. I međunarodne trupe su ih tretirale kao da još uvijek postoje: s oficirima onog sto je prvo bilo 8. OG, a onda 28. divizija, održavali su redovne sastanke, tražili pomoć kad im je trebala, molili za ustupke, pretpostavljajući da u enklavi još uvijek ima više nego dovoljno oružja. Nažalost, pokazalo se da to ipak nije bila ni dovoljna, ni potrebna količina naoružanja za uspješniji otpor.
Oslobođenje.ba
KOMENTARI