Hvala Ti Ljudino!!

Kad sam, Božijom voljom i odredbom -usprkos Din-dušmanima, preživio te 29. julske noći ‘92., uslijedila je druga muka.

Svaki drugi dan trebalo je iz sela ići u grad na kontrole i previjanje rana.
Kao 13-godišnji dječak, sâm nisam mogao.

On se odmah prvi ponudio da me na biciklu vozi na previjanje do bolnice i nazad.
Za mene je svaki odlazak do bolnice u kojoj je još uvijek radio doktor-hirurg Halilović – musliman, značio korak ka oporavku, a za njega korak do smrti. Bukvalno. Jer na putu do bolnice i nazad trebalo je 2x proći barem jedan četnički punkt i rizikovati da taj odlazak bude i posljednji. Mnogima je i bio. I tako cijelo ljeto.

Svaki drugi dan…

Slike naših napaćenih i mučenih komšija koji se rukama drže za bodljikavu žicu gledajući u tako daleku i nedokučivu slobodu, u logoru “Krings” pored kojeg smo morali prolaziti, ostaće neizbrisivi dio strašnog djetinjstva.

Njega, mog heroja ILHAMA – ILHU, kasnije su zatvorili u drugi logor, u “Keramiku”.
Kasnije sam od mnogih logoraša slušao iščuđavanja kako je Ilho ikako uspio preživjeti. Kažu, neke se tukli povremeno, neke kada u logor bahnu razjulareni pijani četnici, neke “po narudžbi”, ali Ilhu su, kažu, tukli uvijek.
Malo je reći, HVALA TI LJUDINO !!!