Zovu nas „holiday pacijentima“!? Ne možeš mi reći da mogu doći ovdje i boraviti samo po sedam dana. Shvatio sam to kao nastavak progona, kao nastavak sprečavanja da dolazim, da se vratim. Morao sam biti ovdje, na bilo koji način, priča Švrga
Kažu mi da sam najpoželjniji neženja u Holandiji: izgledam prilično dobro za godine, imam dobru penziju i solidnu bolest, koja obećava brzi kraj, započinje nam neobičnu priču Ibrahim Kulenović Švrga.
Porijeklom je iz Kozarca. Penzionisan je, živi u Holandiji i bubrežni je bolesnik, koji svaki drugi dan sebi daje hemodijalizu. U ratu, kao i svi njegovi sugrađani, protjeran je iz rodnog kraja. Proveo je 80 dana u zloglasnom logoru Trnopolje. Iako teško bolestan, pronalazi način da u Krajini provede i po tri mjeseca. Kupio je specijalni kamper, s mašinom i svom opremom neophodnom za dijalizu.
– Ne hvalim se. Kamper sam kupio svojim parama, a mašinu dobio kao poklon, jer bi je inače bacili. Nije mi u Holandiji niko ništa dao – veli Kulenović, dodajući da nije imao strah, jer je sve prvo isprobao pred kućom, gdje je napravio 2-3 dijalize.
Sve krenulo iz protesta
Princip je isti kao i kod kuće, samo manji prostor. Ali ono što je dobio jeste sloboda što se tiče vremena i mjesta. To je nemjerljivo. Sve je krenulo iz protesta. Shvatio je da će u Kozarac dolaziti samo kao gost i boraviti po sedam dana. Toliko koliko ga mogu primiti u najbliži centar za primanje dijalize, u Prijedoru.
– Zovu nas „holiday pacijentima“!? Ne možeš mi reći da mogu doći ovdje i boraviti samo po sedam dana. Shvatio sam to kao nastavak progona. Ako sam Vlašić prešao pješke, kada su me istjerali iz kuće i pobili pola familije, prijatelja, poznanika… Shvatio sam tu priču kao nastavak sprečavanja da dolazim, da se vratim. Morao sam biti ovdje, na bilo koji način – priča Švrga.
Znao je da postoji kamper, kojeg je imalo Udruženje bubrežnih bolesnika Holandije, i da ga za male pare iznajmljuju na sedmicu do dvije ljudima kao što je on, i to na bližim relacijama – po Holandiji i Njemačkoj. Kako je i u Holandiji počela „kriza“, u Udruženju su također polako sasijecali troškove. To je bila idealna prilika da Kulenović dođe do kampera. Međutim, za prodaju nisu bili raspoloženi. Ali, kada im je objasnio da je spreman dati svu ušteđevinu, počeli su popuštati.
– Tako sam došao do njega. Ali, onda su komponente za dijalizu postale problem. Niko neće da ti da, niti proda, jer ne žele da imaju odgovornost. Međutim, u Srbiji ih nabavljam, i tako evo već četiri godine – objašnjava Ibrahim.
Simptomi infarkta
Za bolest je saznao prije sedam godina, sasvim slučajno.
– Radio sam kao vozač kamiona. Kako su mi vožnje uglavnom bile u večernjim satima, primjećivao sam kako sam sve više umoran, da mi je naporno i hladno. Počele su i krastice po rukama i nogama da mi se pojavljuju, a imao sam problema i s mokraćom. Pripisivao sam sve to godinama i poslu koji radim. Jednu noć probudio sam se s nagonom za povraćanje. Rekao sam sebi: „Pa ovo su sve simptomi infarkta.“ Otišao sam kod doktorice, pregledala me i dala dvije kreme, rekavši da je vjerovatno riječ o ekcemima – govori naš sagovornik.
„Terapiju“ je koristio 4-5 dana, međutim, kako pomaka nije bilo, opet se obratio ljekaru.
– Bio je ponedjeljak. Radili smo nalaze krvi. Kaže dokotorica – nazovi u četvrtak, pa da vidimo šta ti je. Istog tog dan, spremam se da krenem na posao, kad na vratima ta ista doktorica. Javili su joj odmah da je situacija katastrofalna, da sam skoro u komi i da mi bubrezi rade još pet posto. Velim joj, dobro, ali ja za 15 minuta moram biti na poslu. Kaže ona da zaboravim na posao i da odmah trebam u bolnicu. Tako je sve počelo – priča Kulenović, dodavši da se u martu 2010. godine penzionisao.
Prvi je, kaže, na listi za transplantaciju, ako bi se odlučio, jer je pitanje kako će organizam reagovati, te nije siguran da će to uraditi.
Proveo 80 dana u Trnopolju
Konvoj za Travnik
-Živjeli smo u nadi da rata nikada neće biti. Iskreno, nikoga od njih nisam „šljivio“. Sve sam im u facu govorio. Pitao sam se kako 26 optuženih za kriminal u „Agrokomercu“ mogu biti sve muslimani? Tada sam shvatio da nam se spremaju neke igranke. Pripreme i organizacija su bile nikakve. Ubrzo smo postali svjesni kada je Kozarac pao. Našao sam se u Trnopolju. Kada pričam o sebi, nikada ga ne zovem logorom zbog poštovanja prema onima koji su dane proveli u Omarskoj i Keratermu. To su bili logori mučenja, silovanja i ubijanja. U Trnopolju se mnogo „bolje“ živjelo. Proveo sam dolje 80 dana. Uspio sam se ukrcati na konvoj i doći do Travnika. Mlađe su odvodili, ali mene nisu. Ni dan-danas ne znam zašto. Neka viša sila – prisjeća se Kulenović.
Motor i cigarete
“Ne puše kroz bubrege“
Ibrahim je dokaz da bolest ne treba biti prepraka. Putuje, vozi motor od 750 kubika i uživa u svakoj sekundi koja mu se pruža. Ni cigareta se nije odrekao.
– Pa iskreno, fućkam. Vjerovatno doktor misli da sam „toliko normalan“ pa da sam se odrekao, ali nisam. Ćejf mi je – kazao je.
Pitali smo ga da li mu je hladno na motoru.
– Pa kako će biti, ne može mi puhati kroz bubrege – ne popušta ga krajiška duhovitost.
KOMENTARI