Bosna i Hercegovina imat će pet fudbalera u grupnoj fazi Lige evropskih prvaka. Osim provjerenih veličina Edina Džeke i Miralema Pjanića, priliku da se okušaju među elitom dobili su i Ibrahim Šehić (Qarabag), Jozo Šimunović (Celtic) te Jasmin Mešanović (Maribor).
I dok se Jasmin do neki dan potucao po premijerligaškim gudurama, pa je njegova priča samim tim intersantna, ona Ibrahima Šehića komotno može poslužiti kao predložak za dokumentarni film. Priča o tome kako se preko trnja probio do zvijezda.
Golmanima je uvijek teže, ima ih deset puta manje nego fudbalera, pa je samim tim njihov prostor sužen. Prosječan golman nikad neće uspjeti zaraditi novca koliko prosječan fudbaler. Rijetko kad će golman biti izabran za najboljeg igrača ičega, kao što ni odbrambeni igrač nikad neće biti slavan kao veznjak ili napadač. Ibrahim Šehić, nevjerovatno odgojen i samozatajan mladić, koji je rano ostao bez oca, a kasnije i sestre, želio je biti fudbaler. Došao je svojevremeno na trening Željezničara i ni po čemu drugom se nije razlikovao od ostatka grupe.
Osim možda po tome što je bio ljevak, pa mu je to eventualno mogla biti prednost. I tako je trenirao, trenirao, dok se jedan trener vizionar nije dosjetio da ga smjesti između stativa. “Haj ti stani na gol, bilo bi ti bolje”, reklo je vižljastom Šehiću i trasiralo put koji će ga dovesti do prvog tima “Plavih”. Da nije imao povjerenje trenera ko zna šta bi se s njim desilo. Malo po malo ipak je stasao u sigurnog čuvara mreže. Odbijale su se ponude iz inostranstva, sve dok turski Mersin nije ponudio tada zadovoljavajućih 400.000 eura.
Bio je to tada jedan od najvećih transfera nekog premijerligaškog igrača, iako su Turci kasnije otaljavali sa isplatom. Nije se Ibrahim dugo zadržao u Turskoj, već je izabrao put kojim se rjeđe ide. Put prema Azerbejdžanu. Da bi se stranac nametnuo i postao članom prvog tima, pa makar i u Azerbejdžanu, mora ponuditi mnogo više od domaćeg igrača.
Ipak, Šehić je vrlo brzo postao nezamjenjiv. Krenule su tada i titule, pokušavao je Qarabag nekoliko puta dospjeti do grupne faze Lige prvaka, ali je završavao u Evropskoj ligi, gdje također nema mnogo naših igrača. Ove im se godine pak marljivost isplatila.
Pokazao je klub s dalekog evropskog Istoka da može parirati i ovima sa zapada, a Ibrahim Šehić dočekao je priliku da mu se nakloni predsjednik jedne države. Nije se Šehiću predviđala velika karijera nakon odlaska u Azerbejdžan, no svojim je primjerom pokazao da postoji neka viša sila koja nagrađuje naporan rad u sprezi s poštenjem, tankoćutnošću, odgojem, vjerom… Koliko smo to imali golmana da su branili u Ligi prvaka? Malo, vrlo malo. Sve da primi 50 golova od Chelseaja, Rome i Atletica, imat će se čime pohvaliti.
KOMENTARI