“ORILO gorilo Ibro mi te volimo” bila je jedna od omiljenih hajdučkih krilatica u vrijeme dok je bijeli dres s brojem 10 nosio Senijad Ibričić. Dobitnik nagrade Hajdučko srce tijekom je tijekom tri i pol godine na Poljudu bio predvodnik generacije koja je osvojila kup.
Prije milijunskog transfera u Rusiju, osvojio je navijače izvrsnim igrama i smatran je jednim od najboljih igrača kluba u ovom stoljeću. Povodom kraja njegove igračke karijere koju je ovog vikenda okončao u slovenskim Domžalama, razgovarali smo o njegovom ratom obilježenom djetinjstvu, teškim počecima, nogometnom usponu, Hajduku, Torcidi, HNL-u, Zdravku Mamiću, usponima i padovima s bosanskohercegovačkom reprezentacijom i još mnogo toga.
Plaši li vas igračka penzija?
Ne. Planiram je već dulje vremena. Trebao sam prestati prošle godine, ali sam ipak nastavio. Dugo vremena se spremam na to tako da mi nije neki problem. Kad pogledam unazad, skoro 20 godina profesionalne karijere je prošlo baš brzo. Puno toga je iza mene i hvala Bogu donijelo mi je dobroga. Tako da sam sretan i ponosan. Nije mi žao što završava.
Kako ide školovanje za trenera?
Završio sam za A licencu, ostalo mi je još malo do Pro. Imamo predavanja, praksu, vodimo treninge, igrali smo i neke utakmice. Tu sam vidio koliko je skroz drugi posao biti trener nego igrač. Drugačije sve vidiš. Nije lako i nije slučajno da većina igrača koja direktno dođe s terena na klupu brzo izgori.
U Domžalama vas čeka posao u struci, koji?
Da, dogovorili smo se da ostajem tu. Bit ću sportski direktor.
U budućnosti se vidite uz teren ili na čelnim mjestima sportske politike?
Teško je sada to reći. Prije šest-sedam godina sam se zamišljao kao trener. Kako vrijeme odmiče i kako je prošlo 20 godina igranja, posao sportskog direktora mi više odgovara. Ali steći ću Pro licencu, pa ćemo vidjeti što će biti. Da se vidim u nogometu, to je sigurno. Treniranje i igranje mi je cijeli život.
Rođeni ste u Kotor Varošu, a odrasli u Sanskom Mostu, kako je izgledalo vaše odrastanje i kako je živjela vaša obitelj?
Odrastao sam u ratno vrijeme tako da nije bilo lako nikome pa ni nama. Od 1993. do 1996. bili smo u izbjeglištvu u Vrbovcu, mjestu kraj Zagreba. Tu sam počeo igrati nogomet. Poslije rata smo se vratili u Sanski Most gdje sam nastavio. Stariji brat je isto trenirao pa sam po cijeli dan igrao nogomet s njim.
Svi znamo da je poslije rata život u Bosni bio borba. Teško se živjelo i snalazili smo se. Otac je čitav život radio u Sloveniji na građevini, 40 godina, zaradio je penziju ovdje, a čini se da ću i ja. Djetinjstvo je bilo teško, ali pamtim uglavnom lijepe stvari. Odrastanje uz loptu i familiju. Imao sam petoricu starije braće, živjeli smo uz pokojnu mamu i braću od snahe.
Za koga ste navijali kao dijete?
Željo mi je bio najdraži. Kasnije sam zbog Tottija zavolio Romu, on mi je bio idol. Brat i ja smo često gledali derbije Željo – Sarajevo. Poslije rata je bila odlična atmosfera i puni stadioni, pa smo zamišljali da igramo tamo.
Kako ste dobili nadimak Trupko?
Haha, kad sam bio manji bio sam nešto krupnije dijete. Trupko je nastalo iz toga.
Sa seniorskim nogometom ste počeli u Podgrmeču.
Sanski Most nije veliko mjesto, ali ima tri-četiri kluba. Svako selo je imalo svoj nakon rata. Podgrmeč je bio glavni. Bio je poznat, igrali su nekad drugu republičku jugoslavensku ligu. Kod njih su svi malo bolji momci počinjali. Sa 16 godina sam debitirao za seniore, moji profesionalni počeci. To je bilo u rangu ispod Premijer lige.
Kako je bilo igrati drugu bosansku ligu? Često se govori o lošim terenima i gruboj igri.
U Bosni ni danas nije ništa urađeno po pitanju terena, a možete misliti što je bilo prije 15-20 godina. Niže lige je bilo jako teško igrati. Ali s druge strane siguran sam da mi je to puno pomoglo da očvrsnem što sam kao dijete igrao takav nogomet. Isto kao što je Modriću pomogla Premijer liga.
Vrlo mladi ste išli na probu u Monaco.
To je bila u sezoni 2003/04. Igrao sam odlično, već na polusezoni sam postigao 15-16 golova. Ne znam ni ja kako su me iz Monaca primijetili u Podgrmeču. Bio sam tamo na probi tri mjeseca, ali nisam ostao.
Monaco je te sezone postao viceprvak Europe. Kako je bilo trenirati u takvom klubu? Koga pamtite od prvotimaca?
Tada je tu bio Dado Pršo, puno mi je pomogao. Najveći igrač je bio Fernando Morientes. Trener je bio Didier Deschamps. Za mene je bilo nestvarno iskustvo direktno iz Bosne otići tamo. Izgledalo mi je kao da sanjam. Nisam žalio što nisam ostao u Monacu, jedva sam čekao da se vratim kući, a tek onda sam krenuo razmišljati o karijeri.
Nakon Monaca išli ste u probu na Hajduk. Zašto se tada ništa nije realiziralo? Jesu li dali nedovoljno dobru ponudu?
Nije bilo ponude. Ja sam u Split došao iz Sanskog Mosta, isto kao i u Zagreb, prvo što su mi ponudili prihvatio sam. Nisam bio puno razočaran što tada nisam potpisao za Hajduk. Došao sam iz Druge bosanske lige u klub koji je bio prvak.
Jesam zabio golove u nekim pripremnim utakmicama, ali vjerojatno su se dvoumili uzeti nekoga tako mladog iz niželigaša. Bio sam skoro mjesec dana u Splitu, poslije sam otišao u Zagreb i Robert Prosinečki koji je tad bio sportski direktor me nakon tri treninga odlučio zadržati.
Kako je u početku bilo živjeti bez obitelji?
U Francuskoj mi je bilo teško, ali poslije nije. Odrastao sam malo drugačije i teže od drugih, uz stalnu borbu. Znao sam da samo nogomet može spasiti mene i familiju. Navikli smo na borbu. Bilo mi je drago ići u Hrvatsku jer sam znao da ako uspijem moći ću često kući, moći će mi moji dolaziti, nije uopće bilo razmišljanja. Dao sam najbolje što mogu i molio Boga da ostanem u nekom klubu. Uspio sam.
U Zagreba vas je zatekla dobra generacija. Mujdža, Brkljača, Lovrek, ali najveću karijeru je napravio Mandžukić.
Mandžukić je sigurno jedan od mojih najboljih suigrača u karijeri. Mislim da smo došli u Zagreb u pravom trenutku. Dogodile su se promjene u upravi i igralo je puno mladih igrača. Svi koji smo imali iole talenta smo ostajali. Bilo nam se puno lakše boriti jedni s drugima, nego da su tu bile neke zvijezde.
Godine 2006. na klupu je došao Ćiro. Kako je bilo raditi s njim?
Svi znamo tko je i što je Ćiro. Potrefilo se da smo imali sjajan odnos. Možda jer je Bosanac pa me prihvatio malo drugačije. Vidjelo se da imam njegovo povjerenje i da me voli… Ja sam to vraćao na terenu. Poslije mi je bio i izbornik.
Ali istaknuo bih da su najzaslužniji za to što sam dobio priliku u Zagrebu Prosinečki kao sportski direktor i Mile Petković kao trener. Petković je poznat po teškim treninzima. Gazio nas je. Usadio nam je mentalitet borbenosti i svijest da ništa ne dolazi bez zalaganja i rada.
Petković vam je značajno poboljšao kondiciju.
Nikad u životu nisam tako trenirao, ni kad sam prošao Rusiju i Tursku, kod njega je bilo najžešće. Znao nas je baš ubijati.
Kako je iz prve ruke izgledao Ćirin strogi pristup?
Čim se prije igrač tome prilagodi, bit će mu lakše. Ćiro je poznat po tome da ti u sekundi jebe mater, a u sekundi te grli i ljubi. Najbitnije da se tome prilagodiš i prihvatiš. Meni i većini igrača je bio užitak s njim raditi.
Tko vam je bio najteži protivnik u HNL-u?
Teško se vratiti nazad 18 godina, ali sigurno je bilo užitak igrati protiv Kranjčara, Modrića, Da Silve. Bilo je i starijih poput Mujčina. Igrača koliko hoćeš. Mislim da sad nema toliko kvalitetnih igrača. Mogao si se diviti i uživati u igranju protiv njih.
A od braniča? Je li vas netko naročito ”istukao”?
Teško se i toga sjetiti, ali ako moram nekoga istaknuti neka bude Ivo Smoje s kojim sam kasnije i igrao u Hajduku. Bio je baš žestok.
Godine 2008. došli ste u Hajduk. Kako je do toga došlo? Je li bilo još ponuda?
Bilo je. Te četiri sezone u Zagrebu sam igrao dobro i bio sam mlad. Hajduk se preoblikovao u dioničko društvo. Išlo se raditi nanovo. Došao je Vučević kao ambiciozan i mlad trener koji me želio. Bilo je sastanaka s ljudima iz Dinama, nekim klubovima iz Italije i Njemačke, bio sam i na probi u Dinamo Kijevu.
Ali dan-danas se sjećam kad je došla ponuda Hajduka. Bio sam sa Zagrebom na pripremama na Kupresu, zvao me Fredi Fiorentini i tu je za mene priča završila. Predsjednik Medić je nešto zatezao pa sam rekao da neću dolaziti na treninge.
Bio sam četiri godine u Zagrebu i osjećao sam da sam došao do maksimuma, vidio sam da Hajduk ide na nešto novo i htio sam otići. Trebao mi je iskorak na razinu iznad. Na kraju se sve zna, kad sam došao u Hajduk ispalo je super i za mene i za njih.
Prva sezona u Hajduku prošla je bez trofeja, ali pamti se derbi papelitosa u kojem ste Kalinić i vi dali golove za pobjedu i skok na prvo mjesto.
To je najluđa atmosfera koju sam doživio u karijeri. Poseban šok nakon Bosne i Zagreba gdje nije bilo toliko navijača. Prva sezona je bila solidna, zabijao sam u prvih par utakmica pa mi je bilo lakše. Cijelu zimsku pauzu smo se spremali za tu utakmicu, navijači su se potrudili oko organizacije i koreografije. Nije moglo ispasti bolje nego zabiti onakav gol i pobijediti.
Kakvi su turski navijači u usporedbi s Torcidom?
Turci su poznati nogometni fanatici. Ti navijači Bešiktaša, Fenera i Galatasaraya. Bio je užitak igrati pred njima. Ali ništa mi se ne može mjeriti s time da kao igrač Hajduka izađeš na pun Poljud. Ne možeš biti imun na to. Teško je doživjeti nešto kao što su Hajduk i Dalmacija. Tu vidiš što su pravi navijači i što klub znači ljudima.
Krajem sezone na klupu je došao Špaco. Kakav je on bio trener?
Dosta sličan tip Ćiri, gotovo identičan. Stalno se zezao i šalio, znao je s igračima. Uživao sam. Kod njega sam igrao svoj najbolji nogomet. Izborili smo skupine Europa lige. Pokojni Špaco mi je puno pomogao. Kod njega je bilo toliko viceva da bi čovjek rekao da je Bosanac. Nalazio je i izmišljao priče. Još se potrefilo da imamo dobru ekipu i rezultat. Svi smo uživali.
Sjećate li se neke njegove anegdote ili šale? Nije krio da onima o seksu najviše voli educirati i motivirati igrače.
Nisu to stvari za pričati, većinom su bile tako malo vulgarnije. Nije bilo dana da nije ušao u svlačionicu i nešto rekao što bi diglo atmosferu, pa bismo na trening izašli s osmijehom.
Godine 2010. osvojen je Kup. Zabili ste u obje finalne utakmice i to vam je bio prvi trofej.
Da, moj prvi trofej u karijeri. To svim igračima puno znači. Atmosfera je bila odlična, znali smo da ćemo to riješiti u Šibeniku. Odigrao sam dvije dobre utakmice koje su mi ostale u sjećanju.
White Angelsi su vam dodijeli nagradu Purgerski ponos, a Torcida Hajdučko srce. Zašto ste se tako zavukli pod kožu navijačima?
Ljudi nešto vide u meni. Negdje možda možeš doći nakratko i nekoga prevariti, ali eto imao sam čast da su me kao stranca prihvatili i dali mi nagrade koji ostaju upisane u povijesti. Siguran sam da me nisu voljeli samo zbog igre, nego jer su znali da se borim za sve klubove za koje igram do zadnjeg atoma snage. Karijera je prošla, ali stvari poput Hajdučkog srca će ostati vječno upisane.
U Hajduku ste na pripremama 2010. upoznali 16-godišnjeg Marka Livaju. Sjećate li ga se?
On je bio dijete. Čim su nam ga tako mladog doveli na pripreme, znali smo da se radi o vrhunskom talentu. Ono što nas je fasciniralo je bila njegova fizička moć. Vidjelo se da ima nešto. S obzirom na sve što je napravio i što sad pokazuje, jasno je da se radi o vrhunskom igraču. Nije bilo lako otići tako mlad. Zbog njega i kluba mi je drago da se vratio i na najbolji mogući način iskoristio šansu.
Ostvarili ste milijunski transfer i iz Hajduka ste prešli u moskovski Lokomotiv.
Da se ne lažemo, u Rusiju sam otišao jer su jedini Hajduku bili spremni platiti onoliko koliko su tražili za mene. Lokomotiv je vrhunski klub i liga je bila dobra. Na stvari kao što su gostovanja u Sibiru po velikim hladnoćama se navikneš.
Ali kad sada gledam, da se mene pitalo iz Hajduka bih najradije otišao u neku od Liga petica. Vjerojatno bi i moja karijera išla u drugom smjeru. Ali ponavljam, nije mi žao i kad bih mogao, ponovio bih isto.
Kao idućeg značajnog trenera u karijeri isticali ste Simona Rožmana. Čak kažete da je on produljio vaš igrački staž.
Kad sam došao u Sloveniju, mislio sam da ću odigrati jednu, dvije, maksimalno tri sezone i to je to, vraćam se živjeti u Split. Ali nakon prve sezone u Kopru zvali su me iz Domžala. Rekao sam da mi je produžio karijeru jer sam uživao s njim. Bio je mlađi trener, radio po novom sistemu. Kad negdje dobije više vremena, opet će pokazati da je vrhunski.
Da nisam došao u Domžale, ranije bih prestao igrati. Simon kao trener je najzaslužniji, ali i ljudi u klubu. Nemoguće je naći da negdje vlada ovakva atmosfera. Zato se Domžale i zovu Rumena družina, Žuta familija. Odnosi su baš familijarni i ne možeš ne uživati u tome. Trenutni trener Đuranović je isto jedan od boljih s kojim sam radio u karijeri. Sve mi je ovdje odgovaralo.
Okrenimo se malo bosanskoj reprezentaciji. Jesu li vam baraži s Portugalcima najbolniji trenuci karijere?
Sigurno, pogotovo prvi baraž za Svjetsko prvenstvo u Južnoj Africi kad smo imali vrhunsku ekipu. U Portugalu smo odigrali odlično i izgubili 1:0. Nismo imali sreće, puno igrača je i dobilo kartone pa nisu mogli igrati u Zenici u uzvratu. Bilo je teško.
Znamo u kakvom nam je stanju bila država, a i danas je. Svatko od nas je htio doživjeti Svjetsko prvenstvo, ali smo razmišljali i kako bismo tako mogli pomoći našoj zemlji da stvari napokon krenu nabolje, da se ljudi nečem vesele. Toga nam je najviše bilo žao. Ali nastavili smo i uspjeli smo izboriti Brazil. Mislim da je to nešto što će ljudi pamtiti čitav život.
Kako je bilo igrati protiv Cristiana Ronalda? Jeste li vi i suigrači bili impresionirani?
Kad si profesionalni igrač i dođeš na teren, više ne gledaš tko je tko. Igraš za sebe i probaš napraviti najbolje što možeš. Nismo bili fascinirani s njim, u Brazilu smo igrali i protiv Messija. Svi znamo da su to najbolji igrači današnjice, ali to je jedno kad gledaš sa strane, kad dođeš na teren brzo zaboraviš, svi su ti protivnici isti.
Pred odlazak BiH reprezentacije u Brazil govorilo se o klanovima među igračima jer je izbornik Safet Sušić pozvao svog nećaka Tina-Svena. Je li to bio problem i jeste li Svjetsko prvenstvo dočekali u idealnoj atmosferi?
Da se ne lažemo, sigurno nije bila idealna atmosfera. Zašto, to je također poznato. Izborili smo Svjetsko prvenstvo i odigrali odlične kvalifikacije. Nakon toga dođu ljudi iz tadašnjeg stručnog stožera i izjave kako mi nemamo ekipu za Svjetsko. Nema logike.
Tko je onda izborio taj odlazak nego mi? To je sve počelo svi znamo s kojim razlogom. Onda nam je došlo šest-sedam novih igrača za Brazil. Normalno, nitko nije lud i ljudi su počeli zbrajati dva i dva. Momci koji su igrali više od pola utakmica u kvalifikacijama odjednom su bili višak, to vam sve govori.
S druge strane, došli su momci koji nisu odigrali nijednu utakmicu pa su išli u Brazil. Normalno da ti to kvari atmosferu. Ja sam siguran da bi ona ekipa koja je izborila Svjetsko prvenstvo i koja je igrala odlične kvalifikacije prošla grupu.
Jer lošije protivnike i lakšu grupu nismo mogli dobiti. Nigerija nikad nije bila gora, Iran smo i pobijedili. Tko želi shvatiti i zbrojiti dva i dva i pogledati što se dešavalo, zaključit će zašto nismo ni zaslužili proći dalje.
Zamjerate li Sušiću što u Brazilu niste igrali ni minute?
Nemam mu što zamjeriti. On je s time pokazao tko je i što je i ne želim o njemu pričati. Ajde da ja nisam igrao, a da je on nešto pokazao kao trener, ali nije, a to se vidjelo i poslije. Što se tiče samog sjedenja na klupi u Brazilu, vjerujte da mi to nije problem, to kažem ljudima i danas ”Jeste vi normalni? Da mi sutra neko kaže: Ibro ideš na Svjetsko prvenstvo i nećeš igrati ni minute, ja bih odmah potpisao i otišao.”
Bilo je to prvi put u povijesti za BiH. Kako nam je išlo s reprezentacijom i kakvo je stanje u državi bilo, mislili smo da nikada nećemo biti blizu odlaska na neko natjecanje. Samo biti na Svjetskom prvenstvu je za mene vrhunska stvar. Druge stvari su nebitne, pamtim da sam upisan u povijest reprezentacije. Doživio sam Svjetsko prvenstvo sa svojom državom, kud ćeš ljepše.
Ovo drugo me ne zanima, vjerujete, sutra da je takva situacija opet bih išao s reprezentacijom čak i da znam da neću igrati. U tom momentu je bilo teško, ali poslije sam skontao i rekao ”stani malo, pa ja sam u Brazilu. Zašto misliti na nekog desetog tko nije bitan, a namjerno mi je to uradio.”
Od samog našeg plasmana u Brazil sve je krenulo nizbrdo. Mislili smo da će stvari ići naprijed, ali vidite što nam se dešava. Bili smo među 20 reprezentacija u svijetu, a eto gdje smo sad.
Kako vidite bosanski nogomet danas?
Mislim da nikad gore nije bilo, 30 godina je prošlo od rata, a mi stojimo u mjestu, kao država, a da ne govorim o sportu. Svi vide kako se vodi sport i cjelokupno društvo i gdje to ide. Najgore je što sve ide po nacionalnom ključu, samo po ta tri kriterija. Malo upravljaju Bošnjaci, pa Hrvati, pa Srbi.
Tu nema logike i zdravog razuma. Nije bitno tko si i što si, treba gledati što je u tom trenutku najbolje. Govorim o državi i nogometu. 80 posto moje rodbine i prijatelja je otišlo iz Bosne. Sve mladi momci. Ne možemo očekivati da onda u nogometu bude bolje. Svako malo se mijenja predsjednik. Dokle god politika bude diktirala, mi nikad nećemo vidjeti napredak.
Vidi se u kakvom nam je stanju nogomet i po ligi. Meni je to iskreno gadljivo gledati na televiziji, a mogu misliti kako je momcima koji igraju to. Sve se unaprijed zna. Nakon svakog kola priče o suđenju. Teško mi je o tome govoriti.
Rođen sam u Bosni, odrastao sam dolje, igrao sam za svoju državu. Radi mojih prijatelja koji tamo igraju želim nekad pogledati utakmice. Imamo velike klubove. Mislim da je to liga s najviše derbija na Balkanu, a dođe do toga da ti je gadljivo gledati. Uvijek se pitam kako je jadnim momcima koji to proživljavaju. Ali kad vidim dokle smo došli s državom, ne mogu se čuditi stanju u nogometu.
Poznato je vaše blisko prijateljstvo s Edinom Džekom. Kako ste se upoznali?
Upoznali smo se u mladoj reprezentaciji, tu smo odigrali par utakmica. Bilo je još dobrih igrača u generaciji, Ibišević, Salihović. Dosta nas je prešlo u A reprezentaciju. Nastavili smo se družiti i kako smo imali slične početke, nas dvojica smo se našli.
Slični smo karakteri. Više od deset godina smo dobri prijatelji. Kad završiš karijeru ostaju ti samo sjećanja i ljudi, prijateljstva. Sretan sam što sam preko nogometa upoznavao takve ljude. Džeko i ja smo povezani i familijarno. On je kum mom sinu, ja njegovoj kćeri. To je nešto posebno.
Golicali ste maštu hajdukovcima izjavama da želite s Džekom zaigrati u Hajduku. Vi se niste stigli vratiti. Ima li šanse da njega vidimo na Poljudu?
On je isto vidio kakav je to klub, sve mu se svidjelo pa je normalno da je bila takva priča. U dosta navrata dok sam igrao u Splitu dolazio je na utakmice. Poslije smo išli i na ljetovanja. Ništa nije nemoguće, evo vidite da dolaze momci poput Kalinića i Livaje.
Teško je sad očekivati Džeku ili Ivana Perišića koji su još na vrhunskom nivou, ali daj Bože da ih sve jednom vidimo u dresu Hajduka. Što se mog kuma tiče, mislim da ta šansa postoji.
Preko njega ste upoznali Tottija. Tada je nastala slika na kojoj se vidi da ste bili sretni.
Haha, jesam. Bio mi je idol, a Edin je to znao. Kad je otišao u Romu, potrefila se mogućnost da se upoznamo. Edin je sve pripremio, sredio mi je i dres. Bio sam sretan kao malo dijete. Poseban trenutak.
Jeste li u karijeri skupljali dresove i koji su vam osim Tottijevog najvrjedniji u kolekciji?
Jesam. Dosta sam ih prikupio. Od veznih igrača i špiceva najviše. Kad sam s reprezentacijom igrao protiv Španjolske nabavio sam Iniestin, a u Hajduku sam protiv Deportiva došao do Valeronovog. Pun mi ih je ormar, kad to budem slagao ću se prisjetiti od koga sam ih sve dobio.
Zašto se nikada niste vratili u Hajduk?
Najmanje dva puta sam bio blizu povratku. Zadnji put svi znamo što se desilo. Kos je bio predsjednik, ja sam se vraćao iz Irana. Više mi nije padalo na pamet ići daleko od kuće. Kos i njegovi ljudi su došli do mene, dogovorili smo sve.
Oni su tada tražili trenera i rekli su da samo sačekam da dođe da ne bi bilo da su slagali ekipu prije, što je sasvim normalno. Krajem svibnja sam došao sa ženom i djecom u Split da se malo odmorimo. S klubom o uvjetima nisam pričao dvije minute, to svi mogu potvrditi.
Onda je došao taj ”čudesni” trener iz Slovenije. Potpisali su s njim. Kad sam očekivao da me samo zovnu na predstavljanje, nazvao me on i rekao da u slučaju starih igrača inzistira na nekim testiranjima. Vidio sam da to ne vodi ničemu.
Poslije sam čuo da je on takav trener koji voli autoritet i da nije znao kako će sa mnom zbog mog statusa među navijačima. Mislim da je pogriješio jer sam mu mogao pomoći na terenu i u svlačionici. Nakon svega što sam napravio u karijeri, testovi mi nisu padali na pamet.
Realno, ni ja ni 80% navijača Hajduka nismo bili sretni s njim kao trenerom. Žao mi je bilo što se nije poklopilo da završim karijeru u Hajduku, rekao sam i da bih bio spreman platiti za to.
Pored Hajdučkog srca u Splitu ste nagrađeni i muralom. To je vjerojatno bio poseban osjećaj.
Kako nije. Igraš nogomet, radiš ono što voliš. Nakon takvih stvari moraš biti presretan i ponosan. Na kraju krajeva, igraš zbog navijača. To sve pokazuje da si radio pošteno i sam se nametnuo. Opet sam ja došao iz druge države i za sve se to izborio kod navijača, i to za koje svi znamo da su zahtjevni. Nije nimalo lako.
To pokazuje da sam tamo uspio napraviti nešto što navijači znaju cijeniti. Baš zbog toga mi nije teško prestati igrati jer znam da sam napravio stvari po kojima će me pamtiti.
Jeste li u vrijeme igranja u Hajduku osjetili neke probleme nalik onima o kojima govorite u kontekstu Bosne? Je li Dinamo bio protežiran?
Normalno, bilo je toga. Svi znamo da je bilo nekih situacija u kojima se malo povuklo na njihovu stranu. Bila su takva vremena. Nama je bila teška situacija. Teško stanje u klubu, morali smo se boriti sami sa sobom, nismo mogli još i s njima, ali bili smo svjesni svega.
Jeste li u igrali neke HNL utakmice tijekom kojih ste pomislili da je nešto sumnjivo, da je bilo namještanja?
Nisam. Ne mislim da sam igrao ijednu namještenu utakmicu. Ali da je bilo nekih nelogičnih rezultata… je. Par godina su se dešavale iste stvari, poluvrijeme jedno ovako, drugo onako. Bilo je tih sumnjivosti, ali ne u utakmicama koje sam igrao.
Što mislite o Zdravku Mamiću? S njim ste komunicirali kada vas je htio dovesti u Dinamo.
Od odlaska iz Hajduka sam imao dvije ponude Dinama. Nije mi padalo na pamet da bacim niz vodu sve što sam napravio u Splitu. Ta priznanja koja sam dolje dobio su mi ostala u srcu, postao sam hajdukovac. Hvala Bogu, nisam bio u situaciji da neku ponudu apsolutno moram prihvatiti.
Što se tiče stvari vezanih uz Mamića izvan nogometa, glupo mi je pričati o tome, svi sve znamo, sudilo mu se. Što se tiče nogometa, kamo sreće da smo mi u Hajduku imali takvog čovjeka koji bi sve to donio na pošten način. Takav bi imao spomenik na Marjanu.
Imate li i dalje plan živjeti u Splitu jednog dana?
Sigurno. Dolje sam se udomaćio. Imam stan. Svako ljeto i Novu godinu sam tamo. Nastavljam raditi u Domžalama i još sam neko vrijeme tu, ali tko zna što će biti. Split je moj grad, Hajduk moj klub.
Što biste učinili kada bi vam Hajduk poslao ponudu za neki posao?
Ne mogu sad o tome pričati. Svaku priliku koristim da dođem pogledati utakmicu. Bio sam na derbiju, dolazim i na finale Kupa. Kad dođe vrijeme, ako bude ponude i ako sve ostalo bude dobro sa zadovoljstvom ću je prihvatiti.
Sadašnji Hajduk dosta je drugačiji nego u vaše vrijeme. Navijači su involviraniji, biraju Nadzorni odbor na izborima. Kako vidite njihovu ulogu u demokratskom Hajduku i cijeli klub?
Navijači su spasili Hajduk, to znamo svi. Kad je bilo stani-pani, oni su spasili stvar. To znate vi, ja i svi. Sada rade i na otkupu dionica i vidi se da pomažu klubu. S druge strane, normalno je da nije dobro da 100 ljudi upravlja, ali sada je tu predsjednik koji ima velike ovlasti.
Mislim da radi vrhunske stvari, napokon je došao čovjek koji zna što znači biti predsjednik Hajduka. Prati ga armija navijača, mislim da pokazuje da je Hajduk na pravom putu. Nadam se da će ovo potrajati što duže. Da nećemo dugo opet čekati na ovakvu euforiju, nego da smo svake godine u ovakvoj situaciji, da svi uživamo dolaziti na utakmice.
Izvor Index.
KOMENTARI