“Nisam znao da ti kažem šta mi značiš dok su godine pred nama bile bitne, samo ja sam video da zračiš sjajem kog ne vide duše sitne…” Jedna balada na slučajno ostavljenom kanalu vrati me, u treptaju oka, godinama unatrag. U ono vrijeme kad su se srca prvi puta srela.
U one dane kada s tobom otkrih kolika ljubav može da bude. Nema jače, nema luđe, nema iskrenije, kao naša što je. Smiješ se, znam. I toplo ti je tu oko srca, toplije nego na gradskom asfaltu ovog vrelog sata u posljednjim danima odlazećeg juna.
Jesmo li ikada izrekli to prebitno “volim te”? Naglas, u pola glasa, iz sve snage, ikako, ikada? Ne, nismo. Ni Sana ne huči pa teče. Jesmo li ikada pokazali svijetu šta smo jedno drugom? Zna li iko da sav sam ti svijet, da sav si mi svijet? Ne, niko. Ne učimo djecu da zavole sansku ljepoticu. Rađamo ih s tom ljubavlju, od svega većom.
Kažu da je lako otići ako imaš kome da se vratiš. Kažu da ne odlaze oni koji se vraćaju. Ali ja, ja se više ne mogu vratiti tebi. Kada živiš daleko od voljene rijeke, nađeš neku drugu da ti umiruje dušu.
Mirniju, tišu, onu koja ti se neprimjetno uvuče pod kožu i postane duša duše tvoje. I sjetiš se nekada mirisa Sane, sjetiš se one ekstaze u koju te baci kada joj padneš u naručje bježeći od vreline ljeta, sjetiš se hučanja njenih brzaka. I nedostaju ti. Zaboli u grudim koliko ti nedostaju. Zaustaviš svijet na koji minut da se sjetiš te davne sreće. Ali, onda te zov druge rijeke podsjeti gdje si. Nije Sana, ni Sanski Most nije. Novi je dom, nova je ljubav.
Ima li ljubavi nakon Sane? Može li neka nova da me zadrži ovdje, toliko daleko od tebe? Nema jače, nema luđe, nema iskrenije, nema naše.
KOMENTARI