instant fap
NaslovnicaBiH

Imaju li visokoobrazovani iseljenici uopće šansu za povratak u BiH?!

Imaju li visokoobrazovani iseljenici uopće šansu za povratak u BiH?!

U proteklim godinama sve češće, skoro pa svakodnevno, izvještava se o zastrašujućem postotku mladih ljudi koji žele napustiti Bosnu i Hercegovinu, neke ankete tvrde da je ovaj postotak prešao 70%, te da se BiH suočava sa ogromnim odlivom pameti (Brain Drain). I dok se javnost uzbuđuje činjenicom da oni odlaze, na problem se osvrćemo isključivo s užasavanjem i formuliranjem fraza da će BiH ostati bez najznačajnijeg dijela svoje populacije mladih i kreativnih ljudi. Problem se artikulira onoliko dugo dok ne napuste granice BiH. Jednom kada napuste granice, postaju dijaspora, a tada su već dio drugog problema, za koji niti ima interesa kod domaćih vlasti kao niti u ovdašnjoj javnosti. Kada je u pitanju bh. društvo, istraživanja su dokazala da se nerijetko povratnička populacija promatra kao imigracija koja nekome oduzima posao, netko tko nije zaslužan za svoju ulogu i mjesto u bh. društvu.

Dok se u BiH još uvijek ne zna niti koliko ljudi broji populacija, a svodi se na procjene da je svega 10% visokoobrazovanih, recentnija istraživanja o bh. iseljeništvu, pokazuju kako je ovo najaktivnija populacija tamo negdje, pa tako je udio mladih državljana BiH koji se upisuju na fakultete u Norveškoj 40%, a u SAD 35%.

Međutim, dok se u BiH još uvijek ne zna niti koliko ljudi broji populacija, a svodi se na procjene da je svega 10% visokoobrazovanih, recentnija istraživanja o bh. iseljeništvu, pokazuju kako je ovo najaktivnija populacija tamo negdje, pa tako je udio mladih državljana BiH koji se upisuju na fakultete u Norveškoj 40%, a u SAD 35%. Pitanja kreiranja okruženja za takozvani Brain Gain, tj. priliv pameti, mogućnostima zadržavanja mladih visokokvalificiranih osoba kao i privlačenje stručnjaka nazad u države regije, važna je tema unutar programa izlaska iz ekonomske i društvene krize.

Upravo iz spomenutih razloga Udruženje mladih eksperata u BiH Academia predstavlja neke od postojećih praksi i politika koje su aktualne u Bosni i Hercegovini a koje se tiču „priliva pameti“ i privlačenja eksperata nazad u domovinu. Nedavno je, stoga, na Internacionalnom Univerzitetu u Sarajevu održan i Okrugli stol, na kojem se upravo vodila diskusija o tome gdje smo danas kada je riječ o mobilnosti visoko kvalificiranih osoba i kako kreirati bolju atmosferu za povratnike. Emina Ćosić, istraživačica ACADEMIA Udruženje mladih eksperata BiH je govorila o stanju u BiH i mogućnosti Brain Gain programa te iskustvima Albanije kao lekcije za našu domovinu.

Na Okruglom stolu su navedene i ključne statistike vezane za emigracije iz Bosne i Hercegovine u posljednjih 50 godina. Prema posljednjim podacima koje navodi Svjetska banka, 1.6 milijuna osoba porijeklom iz Bosne i Hercegovine trenutno živi izvan granica naše zemlje, međutim procjenjuje se da je ovaj broj prelazi 2 milijuna. Nažalost, BiH nema pouzdanu statistiku niti mehanizme da prati svoje iseljeništvo, kojem se u mnogim slučajevima gubi svaki trag nakon što steknu permanentne statuse u zemljama prijema.

Poražavajuća činjenica je i to da se ovakav trend odliva pameti nastavlja i danas. Ministarstvo sigurnosti BiH u Migracionom profilu navodi da 4284 osoba godišnje promijeni mjesto boravka, od kojih su jedna trećina iseljenih između  20-34 godina starosti a ukupno je 110 000 građana napustilo državu nakon rata.

Nedostatak domaćih programa za povratak iseljenika

U BiH ne postoje pozitivne politike niti programi čiji su nosioci domaće institucije. Ako gledamo unatrag svi programi koji su imali za cilj povratak stručnog kadra, od naučnog do običnog čovjeka s poduzetničkim duhom su od kraja rata na ovamo inicirani i implementirani od strane međunarodne zajednice u BiH. Najveća kritika koja stiže od građana iz dijaspore, a koji su sudjelovali u ovim programima, je nezadovoljstvo što su bh. građani – akademici u iseljeništvu uvijek kontaktirani od stranih organizacija i institucija da doprinose razvoju svoje zemlje, a skoro nikada od domaćih institucija.

Ako gledamo unatrag svi programi koji su imali za cilj povratak stručnog kadra, od naučnog do običnog čovjeka s poduzetničkim duhom su od kraja rata na ovamo inicirani i implementirani od strane međunarodne zajednice u BiH. Najveća kritika koja stiže od građana iz dijaspore, a koji su sudjelovali u ovim programima, je nezadovoljstvo što su bh. građani – akademici u iseljeništvu uvijek kontaktirani od stranih organizacija i institucija da doprinose razvoju svoje zemlje, a skoro nikada od domaćih institucija.

„U prethodnim istraživanjima su upravo najveće kritike upućene na akademsku zajednicu koju ocjenjuju zatvorenom i nimalo spremnom na suradnju, te da sve aktivnosti koje i jesu postojale svode se na individualne napore i propadaju onog momenta kada jedna od individua ispadne iz jednadžbe, zapravo ništa se ne nije učinilo na tragu uspostavljanja trajne institucionalne suradnje“, naglašava Emina Ćosić.

Sve države u regiji su manje ili više imale ista ili slična iskustva kada je u pitanju povezivanje sa dijasporom, da im se ponudio jednak omjer međunarodne pomoći u tom procesu. Tako je Albanija prepoznala vrijednost ovih inicijativa i preuzela aktivnosti uspostavljanjem spomenutog projekta Brain Gain programa, čiji je nositelj Vlada, a kojoj pristiže dodatna pomoć od UNDP-a u Albaniji. Albanska vlada koje investira preko 1,3 milijuna američkih dolara od 2006., sto su značajna sredstva i postavlja ovaj projekt kao važan strateški cilj ka razvoju Albanije. U BiH još uvijek imamo situaciju gdje naše vlasti ne izdvajaju niti marku za ovakvu vrstu aktivnosti. Tako je u rujnu prošle godine, sektor za iseljeništvo održao konferenciju na temu Migracije iz BiH, na kojoj su sudjelovali znanstvenici porijeklom iz BiH  a koji rade širom svijeta, koja se u potpunosti financirala iz stranih sredstava (sredstva Europske komisije i SDC-a).

„Pohvale  u svakom slučaju trebaju da se daju sektoru, koji čini sve i snalazi se na razne načine da pokrene povezivanje s iseljeništvom, međutim da bi mogao funkcionirati i ostvarivati ciljeve koji su mu pripisani prvo se mora njegovo sjedište iznova razmotriti, zatim kapaciteti a najvažnije je da ne može isključivo zavisiti od tuđe pomoći“, ustvrdili su sudionici okruglog stola u na sarajevskom sveučilištu.

Postupak priznavanja diploma

Jedna od najvećih prepreka na koju nailaze oni koji su se posle školovanja i života u inozemstvu vratili u BiH, pa čak i onih mladih ljudi koji danas želje da iskoriste sheme akademske mobilnosti, je upravo proces priznavanja diploma, koji su stekli vani. Mnogi od onih koji su započinjali proces priznavanja diploma su odustali od njega, ankete  pokazuju da je 44% povratnika pokrenulo postupak priznavanja diplome, međutim svega 15% njih je u konačnici i sprovelo ovaj postupak. Ovakav ishod i ne čudi, obzirom da je ovaj proces u BiH tek započeo. Naime, priznavanje diploma stečenih na stranim sveučilištima košta između 100- 1500 KM, ovisno na kojoj razini i u kojoj se instituciji vodi proces u BiH.

Neobično je da se u BiH postupak priznavanja diploma odvija u formi nostrifikacije, koja je u direktnom sukobu s Lisabonskom konvencijom, iako ju je BiH potpisala i ratificirala. Pojam nostrifikacija se mora izbaciti iz uporabne prakse, jer ne oslikava proces u kojem se treba kretati. Ove činjenice trebaju biti svjesni svi akteri u društvu uključujući i medije koji često brkaju ove pojmove te proces priznavanja još uvijek nazivaju nostrifikacijom. U Hrvatskoj je taj izazov riješen tako što je zakon koji prethodno postojao, a bavio se nostrifikacijom, jednostavno ukinut, i na njegovo mjesto je nastupio novi koji je u skladu s Lisabonskom konvencijom.

Sve države u regiji su manje ili više imale ista ili slična iskustva kada je u pitanju povezivanje sa dijasporom, da im se ponudio jednak omjer međunarodne pomoći u tom procesu. Tako je Albanija prepoznala vrijednost ovih inicijativa i preuzela aktivnosti uspostavljanjem spomenutog projekta Brain Gain programa, čiji je nositelj Vlada, a kojoj pristiže dodatna pomoć od UNDP-a u Albaniji. Albanska vlada koje investira preko 1,3 milijuna američkih dolara od 2006., sto su značajna sredstva i postavlja ovaj projekt kao važan strateški cilj ka razvoju Albanije. U BiH još uvijek imamo situaciju gdje naše vlasti ne izdvajaju niti marku za ovakvu vrstu aktivnosti.

Nostrifikacija ili „ekvivalencije“ uključuju usporedbu studijskog programa između domaćeg i stranog studija te u skladu s tim donose i odluke o nostrifikaciji. Međutim, prema Lisabonskoj konvenciji ovo više ne smije postojati nego se treba omogućiti maksimalna sloboda kretanja ljudi putem priznavanja diplome, što znači provjera valjanosti diplome u zemlji stjecanja, odnosno provjera institucije i programa koja ju je izdala, vrednovanje diplome – odnosno verifikacija ishoda učenja, što se očekuje od pojedinca da zna, razumije i umije da uradi nakon stjecanja kvalifikacije, te da omogući prenošenje prava koja je ova osoba stjecanjem kvalifikacije ostvarila u državi u kojoj ju je i dobila. U ovom postupku se naravno uspostavljaju određene razlike, najjednostavniji postupak je priznavanje diplome za potrebu zaposlenja, zatim akademsko priznavanje za svrhe daljeg studiranja ili akademskog djelovanja, te priznavanje diplome u reguliranim profesijama koje podliježu regulativi prakse (poput doktora medicine, arhitekata, pravnika…).

U narednom razdoblju Bosna i Hercegovina mora žurno uskladiti legislative u oblasti visokog obrazovanja, jer još uvijek imamo slučaj da se priznavanje visokokvalificiranih diploma vrši na osnovu zakona bivše SFRJ i SR Bosne i Hercegovine iz 1987. Nadalje neophodno je izraditi jasne kriterije vrednovanja ishoda učenja koji bi ovaj procese ubrzao. Važno je i uspostaviti jedinstveni registar diploma koje su priznate u BiH jer trenutno ne postoje cjelovito prikupljene informacije. U svrhu koordiniranja ovog procesa je upravo formiran Centar za informisanje i priznavanje dokumenata iz oblasti visokog obrazovanja (CIP), međutim njegovi kapaciteti su uglavnom ostaju neiskorišteni, jer je proces priznavanja u nadležnosti svakog entiteta, odnosno županije, koji ipak u nedovoljnoj mjeri prepoznaju značaj i važnost ove institucije.

Univerzitet u Sarajevu, samoinicijativno je pokrenuo reformu u ovoj oblasti i u velikoj mjeri prilagodio svoje postupke sa načelima Lisabonske konvencije, istodobno je i Republika Srpska uspostavila Komisiju za informisanje i priznavanje dokumenata iz oblasti visokog obrazovanja koja je u najvećoj mjeri prilagodila procedure i olakšala postupak priznavanja diploma. U Federaciji BiH pozitivan primjer predstavlja Tuzlanski kanton, jedini koji je u svojim procedurama direktno vezuje proces priznavanja inostranih diploma sa CIP-om, odnosno koristi stručne kapacitete ove institucije uvođenjem u zakon obavezu svih institucija da moraju pribaviti mišljenje i preporuku od CIP-a u skladu s kojom će se priznati diploma. Ovako zakonsko rješenje je preporučljivo i svim ostalim županijama koji još uvijek nisu dovršili ili su u procesu uspostavljanja regulative i pravila za priznavanje diploma.

ACADEMIA
Udruženje mladih eksperata u Bosni i Hercegovini

KOMENTARI