Posmatram mog usnulog dječaka dok bezbrižno spava. Često se pitam da li on zna koliko ga volim. Može li zamisliti koliko neželjenih razgovora, dosadnih sastanaka i zamornih upoznavanja moram odraditi da bih njemu mogao kupiti sve što poželi…
Sutra ponovo moram na poslovni put. Supruga će se brinuti o mom Tariku, mom jedincu. Ujutro će mu, već znam, napraviti topli kakao bez šećera. Tarik je sada veliki i prerastao je toplu čokoladu koju smo nekada nas dvojica zajedno pili uz doručak. Moj sin, moj ponos. Ostavim pola srca u njegovim rukama uvijek kada se odvajamo, a znam da moram otići i zaraditi novac. Novac, novac, novac. Sredstvo moje sreće.
Pitam se kako Tarikova razrednica ne shvati već jednom da ocjene nisu mjerilo vrijednosti. Stalno me zivka na telefon, a ja se ne javljam jer nemam vremena slušati kako je Tarik zaboravio mapu iz likovnog ili je loše uradio test iz matematike. Znam da je to jedini razlog zašto bi me ona toliko uporno zvala. Čim mi moj raspored dozvoli, otići ću u školu i objasniti joj koliko je moj sin sretno i zadovoljno dijete i bez tih petica. On ima mene da mu kupim svijet i ne treba mu ništa drugo. Sve što on poželi, tajo će da plati. Njegova sreća nema cijenu.
KOMENTARI