Intervju: Edvin Kalić

Mada apsolvent na Pravnom fakultetu u Sarajevu, ovaj mladi fotograf rođen u Sanskom Mostu, apsolutno je zaljubljen u modnu fotografiju. U njoj ne vidi samo zanat već i platformu za umjetničko izražavanje i beskrajne mogućnosti za ispoljavanje vlastite kreativnosti te traganje za granicama mašte. U posljednje ga vrijeme, osim fotografije okupira i film. Na prvi se pogled može činiti čudnim što su predmet njegova studija suhoparni zakoni i pravo, a predmet njegova interesa nešto dijametralno suprotno, gdje pravila gotovo i ne postoje. Poput dva različita svijeta koja se sastaju u jednoj osobi. No, čini se kako u Edvinovom slučaju takav spoj funkcionira i više nego dobro. Za sebe kaže kako je prokleto loš u samopromociji te da stoga voli pustiti da njegov rad priča umjesto njega. Ipak, uspjeli smo ga nagovoriti na intervju. I otkriti štošta o ovoj mladoj fotografskoj nadi.

U fokusu tvog objektiva većinom je modna fotografija. Što te njoj privuklo, kako je krenula tvoja modna priča? Jesi li krenuo s nekim drugim tipom fotografije pa slučajno zabrazdio u modnoj ili je to nešto čemu si oduvijek težio?Započeo sam s klasičnim portretima i znao sam da ću se jednog dana etablirati kao ime u umjetnosti modne fotografije. Već tada, sa skoro nikakvim budžetom trudio sam se okupiti tim koji je bio voljan da sa osmišljenim stylingom, make upom, frizurom i sveukupnim konceptom ispriča priču na koju bismo svi mogli biti ponosni. Ta kreativna kontrola, koju u drugim žanrovima nisam mogao naći, jedan je od razloga zašto sam tome oduvijek težio. Granica između art i fashion fotografije se ne može lako povući, a svrhom fashionfotografije, posebno editorijala ne smatram samo predstavljanje odjeće, nego i ispreplitanje s art fotografijom kako bi se postiglo najbolje iz oba svijeta. Zbog mog interesiranja za oboje, odlučio sam se za modnu fotografiju, kao medij pričanja priča stvaranjem iluzije i prenošenjem lične vizije kroz svoje poimanje lijepog i estetičnog.

Kada sam se počeo baviti modnom fotografijom, znao sam da će jednog dana logičan korak biti i film kao način predstavljanja vlastitog rada. Prvi fashion film koji sam napravio bio je u suradnji s modnom blogericom Ajlom Hodžić. Ta suradnja je, moram priznati, bila više spontana nego planirana, ali baš iz toga je proizišla i sama suština filma; jednostavnost, lakoća, razigranost i ljepota. Reakcijama sam prezadovoljan, upravo iz razloga što fashion film kod nas još nije sasvim zaživio.

Misliš li da film ipak može bolje ispričati priču od fotografije budući da sadrži sliku u pokretu, a ima i taj dodatak auditivnog koji podebljava dojam? Misliš li da bi fashion film, u nekoj bližoj budućnosti, kao neka kratka forma mogao polako početi istiskivati fotografiju?Subjektivno, često se i sam nalazim u dilemi koja od ta dva medija mogu autentičnije prenijeti priču koju umjetnik želi prenijeti. Međutim, kada govorimo o vječito progresivnojhigh end modnoj industriji, da bi odgovorili na pitanje da li će se film dići iznad tradicionalne fashion fotografije, nezaobilazna je rasprava o zahtjevima modnog tržišta pa i razvoja medija koji stoje iza svega. Osobno mislim da i jedan i drugi medij imaju svoje prednosti i da u bližoj budućnosti jedan neće isključivati drugi.

Spot je rađen za sevdalinku Lejlija koja je a cappella izvedba sjajnog Bože Vreće. Cijela ekipa, koju je pored nas činila i Neira Sinanbašić, Ivana Brdar i Josip Tabak, se potrudila da stvorimo nešto progresivno i drugačije s vizualne strane, popraćeno svježom Božinom izvedbom sevdalinke. Spot je rađen u crno bijelom formatu, uslow motionu s naglaskom na kompoziciju kao i pokrete, kako bi se postigao element mistike i sveukupno odgovarao atmosferi same sevdalinke. Moram priznati da je samo snimanje bilo izazov zbog snijega i niskih temperatura, ali mislim da smo uspjeli napraviti dobar posao.

S obzirom da živiš i radiš u Sarajevu, kakva je sarajevska modna scena? Uočavaš li progres u zadnje vrijeme? Dolaze li neki novi klinci? Sarajevska i općenito bosanskohercegovačka modna scena, posljednjih su godina u usponu. Imao sam sreću da se, kada sam ja bio među nekim novim klincima, upoznam i surađujem s talentiranim i divnim ljudima iz bh modnog svijeta te na taj način vidim koliko to sve ustvari i kod nas može izgledati svjetski. Poznajem još mnogo mladih, talentiranih, neafirmiranih umjetnika, ali ono što moram reći je da im se treba dati više prostora da pokažu ono što imaju.

Imaš li fotografske uzore? Nekoga koga bi mogao izdvojiti da je snažno utjecao na tvoj stil?Inspiraciju generalno pronalazim u estetici filmskih velikana poput Larsa von Triera ili Davida Lyncha, eksperimentalnoj umjetnosti u vidu muzike i filma, a i redovno sam okružen jako zanimljivim ljudima koji na mene ostavljaju snažan dojam. Međutim, gledajući moje radove možete vidjeti da niti jedna stvar u potpunosti ne utječe na moj stil. Moje su fotografije produkt mojih osjećanja , stanja i osjećaja za estetiku koje se razvijalo cijeli moj život. S obzirom da sam promjenljivog raspoloženja, to se odražava i na moje radove. Tako sam ponekad raspoložen za klasični beauty, ponekad za minimalizam, industrial ili čak kič – ali sve kroz moju prizmu za koju se trudim da je prepoznatljiva i jedinstvena. Fotografa kojeg bi pak izdvojio i koji me uvijek iznenadi je Tim Walker.

Što dalje? Gdje se Edvin vidi za pet ili deset godina? Imaš li planove ili puštaš da te voda nosi? Previše razmišljanja o budućnosti nikad nije bilo dobro za mene. Želja mi je što više doprinijeti našoj modnoj sceni po pitanju modne fotografije i filma. Ne volim planirati previše unaprijed, ali moram ipak reći da mi je glavni cilj biti ispunjen i sretan – a hoću li ću to postići kroz karijeru fotografa i videografa ili nešto sasvim drugo, ostaje još da vidimo.

Tina Lončar