Rahmetli djed je bio šuster. I uvijek smo koristili samo tu riječ. Nikada nisam čula da je neko od nas za njega rekao da je obućar. A te i slične posuđenice kružile su našim rječnikom udomaćeno kao dio nas. Pa su bile sasvim normalne komande ovog tipa: ”Idi ispod skalina, u desnom ćošku do duvara, u onoj kutiji gdje su bile maštrafe, imaš ege. Ponesi!” Ili… “Mala, te kundure kefom iskefaj, nek ta koža diše. Forinte one ne vrijede kako izgledaju. I stavi ih kraj pendžera u verandi.”
Rižu je zvao pirinač. U inat svima. Ogledalo špiglo. Makaze škare. A mama je bila šnajder. Majka je pravila fruštuk, a kasnije je na istom hastalu servirala šišu. Ne bi bošču ni sklonila, a već bi pripalio tutum, pa bismo mi letili da donesemo pikslu. Djed nije volio fukare. Čifute je zaobilazio zbog škrtosti, a iz svojih njedara, velikih kao sehara, uvijek se našlo ponešto za nas malu raju.
I eto…ova me slika divne singer mašine katapultira u prošlost i vrati spomen na sve lijepo što smo imali. Basamaci koji vode u čaroliju…jer drugačije nije ni moglo.
Piše Lejla Avdić Pašagić
KOMENTARI