Izbjeglička priča iza fotografije: Kalvarija porodice Kanjesić

HomeVijestiBiH

Izbjeglička priča iza fotografije: Kalvarija porodice Kanjesić

U Krajini gužve zbog velikog broja posjeta iz dijaspore

Prije nego je rat stigao u selo Hripavce kod Ključa, Enes Kanjesić se vratio sa godišnjeg odmora iz Zagreba. Ubrzo je odveden u logor Manjača. Nakon toga, njegova supruga Fadila je sa dvoje djece uspjela izbjeći u Hrvatsku, gdje ga je naslijepo čekala. Jedan takav trenutak je zabilježio fotograf Roger M. Richards, koji je fotografiju inkorporirao u svoj film “Sarajevske ruže”. No, Richards nije znao pravu istinu iza fotografije…

Prije nekoliko dana Oslobođenje/MojaBiH je objavila priču o fotografiji američkog fotografa i režisera Rogera Richardsa, na kojoj se vidi uplakana mlada žena u kožnoj jakni, sa dvoje male djece priljubljenih uz majčino tijelo. Fotografija je snimljena na jesen 1992. godine u Karlovcu. Autor fotografije je tada mislio da je žena saznala da joj je muž mrtav, jer je nekoliko mjeseci prije toga odveden iz sela Hripavci kod Ključa  u logor Manjača, gdje su snage bosanskih Srba vodile hrvatske i bošnjačke zarobljenike. Logor je 1991. osnovala JNA za zatvaranje zarobljenika sa ratišta iz Hrvatske, ali kasnije su u njega dovodili i Bošnjake iz okoline Banjaluke, Prijedora i drugih dijelova Krajine. Prema nekim procjenama 95 posto zatvorenika su bili civili. Priča o fotografiji se pojavila i u Richardsovom dokumentarnom filmu “Sarajevske ruže”, zahvaljujući kojem je autor naknadno saznao istinu o sudbini ljudi sa fotografije, skoro 28 godina nakon njenog nastanka. Saznao je da je Enes Kanjesić, suprug Fadile Kanjesić, preživio logor i da danas sa porodicom živi u gradu Chattanooga, na krajnjem jugu američke savezne države Tennessee.
Danas vam donosimo detaljnu priču o izbjeglištvu porodice Kanjesić, kalvariji koju je prošla, ponovnom spajanju u Hrvatskoj i nastavku života u Sjedinjenim Američkim Državama.

Produženi godišnji odmor
 
Kada je rat stigao u selo Hripavce, 10 kilometara sjeverno od Ključa, Enes Kanjesić je bio na produženom “odmoru”. Radio je u firmi Vijadukt u Zagrebu, a u Bosnu i Hercegovinu se vratio na odmor s kojeg se nije mogao vratiti u Hrvatsku. Bilo je to na proljeće 1992. godine. Sa suprugom Fadilom i dvoje maloljetne djece, Enesom (7) i Nihadom (3), čekao je rasplet situacije. Sukobi u okolnim mjestima u Krajini već su trajali i bilo je samo pitanje vremena kada će Vojska Republike Srpske stići i u njihovo selo. 
 
– Jedne večeri je zapucalo, kao da nam pored kuće kuca. Doživjela sam slom, počela se tresti i uhvatila sam muža govoreći mu: “Vodi me, vodi me”, počinje Fadila svoju priču o izbjeglištu. 
Muž ju je upitao kuda da je vodi. 
 
– Prije toga, htjela sam da idemo za Zagreb, da sve ostavimo, pošto vidim da je rat. On kaže: “Neće bona Fadila rat, i da bude ićemo u vojsku”. On je mislio da ako bude rat mi ćemo ratovati s nekim drugim, ne između sebe. Nisam mogla izdžati, otvorila sam prozor i iskočila. On je meni dodao kćerku u naručje. 
Krenula je do komšinice, izbezumljena od pucnjave.
 
– Kad sam došle gore pred kuću, ona ne smije da otvori, plaši se da sam s vojnicima došla na vrata. Nakon nekog vremena mi je otvorila. Uzela je moju kćerku, onda sam se vratila pod taj prozor i zovnula muža da mi doda i sina, ali se niko ne javlja. Mislila sam da su ušli i zaklali ih. Ja pod mecima plačem i dozivam, kad on izlazi na vrata i nosi sina. Tad smo prešli gore. Te noći je zapalilo neke kuće, nebo je bilo crveno. Mi smo toliko strahovali, ljudi su išli i sakrivali se, prisjeća se ona prvih dana rata.
Bilo je pitanje vremena kada će za mecima u selo doći vojka.
 
– Sjedili smo sa djecom u kući i muž je izašao vani. Kad sam pogledala kroz prozor tamo je bio vojnik do vojnika. Tenk je bio na putu poviš naše kuće, mi nismo ni čuli da je došao. Ja sam istrčala i počela plakati, znala sam da je rat i da su ljudi odvođeni u logore i ubijani. Kad sam istrčala vani plačući i počela dozivati muža, oni su počeli da psuju, da mi govore svašta, da uđem u kuću, inače će me ubiti. Međutim, ja sam ušla u kuću, njega nisam našla. On je otišao dole da vidi društvo, ali vojnici su naišli i sve su ih pokupili na dnu sela, objašnjava ona kako je njen muž dopao zarobljeništva. 

Iako muža nije bilo neko vrijeme, ona od straha nije smjela izaći iz kuće. Vojnici su se vraćali, a među njima je prepoznala ugostitelja u čijem restoranu su ponekad sjedili.
– Vidjela sam jednog koji je imao restoran u Ključu, jako lijep čovjek bio, uvijek nas je fino usluživao. Pitala sam ga da pređem kod komšinice. Ja sam tada imala 25 godina, sama sa djecom. On je rekao “Nema problema, samo ti pređi”, a jedan do njega psuje i govori: “Uđi u kuću, ubićemo te”. Uspjela sam preći kod komšinice sa djecom, zapravo, ona je bila stričevka mog muža. Čitav dan je bila ta gungula, bilo je puno vojske. 
Uskoro su se pojavili zarobljeni muškarci, postrojeni u koloni.


 
– Išlu su jedan jedan po jedan, digli su ruke poviš glave, vode ih. Moja su djeca plakala. Mala je imala oko sedam godina, mali je imao tri. Oni su lupali na prozor i zvali “Tata, tata”. On nije smio ni da digne glavu. Vodili su ih gore pred školu, sjeća se ona.
Bio je to samo privremeni zatvor, prije nego ih prebace dalje.
 
– Kasnije je vojnik znao doći tražiti od mene da pregleda kuću, da pregleda da li ima oružja, šta ja znam šta su sve tražili. Morala sam ostaviti djecu i ići u kuću pred njima. Kad sam ušla, sve u njoj je bilo prevrnuto. Bojala sam se da će me ubiti, jer bilo je svašta, bilo je silovanja, bilo je ubistava… Kasnije su te ljude što su bili zarobljeni ispred škole odveli na Krasulje kod Ključa. Tu su cijeli dan bili i onda su ih odveli u Ključ, ponovo u školu. Tu su ih maltretirali, tukli, igrali košarku po njima. Puno ih je umrlo. Do mog muža je dijete, ne znam da li je imalo 14 godina, ubijeno. Ja sam ostala sama da živim sa dvoje djece. Bila sam jako mlada, nisam imala nikog svoga blizu. To mi je teško palo, vojska je svaki dan dolazila. Uvijek su tražili od mene ključeve od auta, pošto je muževljevo auto ostalo ispred kuće. Nije bilo goriva, pa su oni probili rezervoar i kasnije zapalili auto.
 
Tražeći izlaz
 
Strahujući od povratka vojnika, trudila se da ne bude u kući. Sa djecom je odlazila u polje, blizu šume, gdje su provodili cijele dane.
– Jedan dan smo pošli da vidimo moje roditelje u Ramić, mjestu kod Ključa, tri kilometra od nas. Kad smo pošli, još par žena koje su tamo imale rodbinu bilo je sa mnom. Vojska nas je zaustavila taman kad ćemo tamo. Tu smo čuli pucnjavu i tad su ubijeni neki muškarci. Mi smo se morali vratiti, srećom smo ostali živi. 
To su bili ljudi sa Krasulja. Bio je juni 1992. godine. 
 
– Mislili smo da će se to smiriti, da će se ljudi vratiti. Kasnije sam čula od moje mlađe sestre da joj je muž ubijen. Braća su mi odvedena na Manjaču. Nisam mogla doći do roditelja, nisam ništa znala. Kasnije sam saznala za njih. Svi su počeli izlaziti, a ja sam se plašila da izađem. Ipak sam otišla u Ključ i tad mi je neki čovjek prodao karte za Travnik, pošto njegovi roditelji nisu htjeli da idu. Tako sam trebala izaći sa konvojem. Prije toga sam svaki dan morala ići u Ključ da tražim potvrdu, da sve što mi imamo dajem njima, kako bi mi odobrili da izađem, prisjeća se ona standardnog načina ucjenjivanja civila koji su koristili pripadnici Vojske Republike Srpske.
Fadila je svakodnevno pješačila 10 kilometara, sa dvoje male djece, kako bi pokušala dobiti tu dozvolu. Stajala je u redu i čekala. Jednog dana joj se posrećilo i nakon što je potpisala da predaje imovinu svojim progoniteljima, bila je spremna na zbjeg.
 
– Zaustavljali su nas, tražili su da nekog izvedu i ubiju, noževe pokazivali. To je bila strahota, to je teško ispričati. Kad smo došla pred Travnik zaustavili su nas i ja sam izašla sa djecom, niko ne smije da krene. Tu je bilo čahura na putu toliko da smo se klizali kad smo hodali. Bili su s gornje strane, a odozdo iz šume, iz kotline, izlaze i viču nešta, samo traže. Mene je jedan zaustavio. Ja sam imala jedino 500 maraka i ušila sam ih u Nihadovu majicu. Na majici je bio auto koji sam otporila, stavila pare i ponovo zašila. Jedan vojnik je stao pred mene i rekao: “Pare, zlato, sve vadi”. Pala sam tad u šok, pomislila sam ubiće mi sina, pošto je on čopkao to auto i malo se vidjelo, kad se bolje pogleda. 
U mislima joj se otpetljavao najgori scenarij. Iz straha se probio adreanalin i gurnuo je da krene naprijed.

– Plašila sam se da će ga ubiti zbog toga što sam to sakrila. Ja bih izvadila te pare rado i dala, ali me strah. Dobila sam neku snagu, samo sam uzela djecu i kraj njega krenula. On viče: “Stani”. Više ništa nisam čula. Prva sam krenula u koloni sa djecom. Kad sam se jednom okrenula, taj čovjek što je meni prodao kartu je nosio bebu. Zaustavili su ga i tražili pare, a on je rekao da nema. Udarili su ga kundakom u stomak, on se presavio i jauknuo. Okrenula sam se i shvatila da je to naš kraj. Išli smo pod mecima, djeca su padala. Kad smo došli dole, bila je neka barikada, neko kamenje poredano. Mi smo morali tuda proći, kazali su da je to granica. 
Bili su nadomak teritorije koju je kontrolisala Armija BiH.
 
Sigurna luka
 
– Ja nisam vjerovala. Opet se pojavila vojka, ali ovaj put, to je bila naša vojska. Oni su nas dočekali, kazali nam da se ne bojimo, ali ja sam mislila da je to lažno. Nisam smjela ništa reći dok nisam ugledala kolegu mog muža koji je pitao za njega. A moj muž ostao na Manjači. 
To je bilo kod Turbeta. 
 
– Morali smo dalje pješačiti, nisam mogla djecu nositi. Iako je sin bio mali, nisam ga mogla nositi. Kad smo došli blizu Travnika, kažu ne možemo proći jer granatiraju grad. Mi smo se u neko grmlje zavukli dok se nije smrklo. Bojala sam se jer narod ode, hoću li znati naći. Krenuli smo i stigli u neka doba noći, u gimnaziju. 
Zgrada je bila napučena i smrdjela je po mokraći.
 
– Smjestili su nas u neku sobu, mi smo kao sardine ležali na podu. Polegla sam djecu i otišla da tražim sestru, ali je nisam uspjela naći. Kad sam se vratila, pokušala sam probuditi djecu, mrdam ih, a oni ništa, kao mrtvi, nikako da dođu sebi. Sjela sam pored njih i cijelu noć plakala.
Djeca su se ujutro razbudila.
 
– Svi su mi rekli da ne mogu ići dalje, ako nemam potvrdu da neko garantuje za mene. Imala sam i od daidže, i od stričevića, i od djevera potvrde, ali nije bilo pečata na njima. Rekli su mi da moram u Travniku tražiti nekoga da mi to pošalje, kako bi mogla nastaviti dalje. Otišla sam u poštu pozvati djevera u Zagrebu. Taman je tad zasvirala sirena, ja sam preko onih mostova trčala, ako ću poginuti da poginem sa svojom djecom koja su mi ostala.
Vratila se kući praznih ruku.
 
 – Kad smo poslije došli na autobus za Zagreb, ušla sam i pitala čovjeka kako mogu da pređem za Zagreb sa djecom. Kaže: “Ako imaš pare, ulazi”. Gledam u njega, pitam kako, nemam potvrde, koliko košta? On mi kaže: “Nema problema, ulazi. Ali ne možeš sjediti na sjedištu, nego na podu”. Dala sam mu pedeset maraka.
Otšila je auto sa dječakove majice i izvadila novac.
 
– Moja sestra je ostala u Travniku plačući, sa dvoje djece. Putovali smo tri dana do Zagreba. Kad smo malo odmakli od Travnika, autobus se pokvario, pred mrak. Nama su rekli da će poslati drugi, ali nisu. Prespavali smo u autobusu – ležala sam na podu, a djeca u mom naručju. Smrzla sam se. Sutradan oko 11 sati je došao drugi autobus i putovali smo cijeli dan, nekim kozijim stazama. Kad smo došli do Posušja, bilo je neizvjesno. Šofer mi nije rekao ni kako se ja zovem, ni ko sam, ni šta ću reći. Tu je bila granica i vadili su ljude koji nemaju papire. Neka sreća i bog su me spasili.
Prošla je neopaženo.
 
–  Jedan vojnik je išao s jedne, drugi s druge strane. Došli su do mene, ali me nisu ništa pitali. Izašli su. Kad smo došli u Dubrovnik, probušila se guma autobusa. Bilo je sedam sati uvečer, ništa nije radilo. Morali smo opet prenoćiti. Neki čovjek je pozvao nas, izbjeglice, na večeru u restoran. Mi smo malo jeli i onda se vratili u autobus.
Prije toga je pozvala djevera da mu se najavi.
 
– Stigli smo sutrdan u ponoć na kolodvor u Zagreb. Bili smo i prljavi i iscrpljeni. Nisam mogla rukama mahati. Djeca su tri dana spavala. Ostali smo kod djevera, pripovijeda Fadila.  
Bio je septembar. O mužu nije ništa znala već nekoliko mjeseci. Jedan dan na televiziji je vidjela da puštaju zarobljenike iz Manjače.
 
Čekaj me, ja ću sigurno doći
 
– Nismo znali da li je moj muž živ. Par puta sam dobila pismo od Crvenog križa, ali to pismo dođe nakon dva mjeseca i ne znaš da li je živ. Neko mi je rekao da odem u Međunarodni Crveni križ u Zagrebu da pitam. Otišla sam tamo i pronašli su moju braću, ali muža nisu. Rekli su mi da je bio živ prije tri mjeseca. Kada su počeli puštati ljude iz Manjače, ja sam svaki put išla u Karlovac sa djecom, da čekam konvoj.
Zbog pritiska međunarodne zajednice, logor Manjača je postepeno ispražnjen. Sretala je prijatelje i komšije, ali Enesa nije bilo. U prvim talasima oslobađanja zarobljenika nije bilo ni njene braće.
 
– Kad sam predzadnji put otišla, zatekla sam živu braću. Neko mi je govorio da se ne zna za Enesa, i da mu ‘ne možeš staviti prst u leđa koliko su ga prebili’. 400 ljudi je ostalo na Manjači.
Tačnije, bilo ih je 426. Prije toga su puštene dvije grupe od preko 1000 ljudi, jedna za drugom. U nekadašnjim štalama isprebijani i pothranjeni muškarci su se nadali da će i oni uskoro biti pušteni.
 
– Pričalo se da te ljude neće pustiti, da su ostavili jake ljude, dobre ljude, sposobne. Kasnije su više puta najavljivali da će izaći tad i tad, ali ništa se nije dešavalo. Međutim, zadnji put kad sam čula da dolaze, spremila sam se i otišla u Karlovac i tad sam zatekla svog muža.
18. decembra logor je ispražnjen i zatvoren. Ponovo će nakratko biti otvoren 1995. godine.
 
– Ne bih ga možda mogla ni prepoznati. Njemu su kad je izašao valjda davali vitamine i lijekove, sav je bio natekao. Ostali smo kod njegovog brata u Zagrebu, ali često smo dolazili u Karlovac da nas negdje pošalje, jer ni u Zagrebu tada za nas nije bilo sigurno. Pokušali smo da idemo u europske zemlje, gdje imam familiju. Nismo znali kako to funkcioniše. Pitali su muža ako nekog negdje imaš, tu se upiši. Imao je on, ali se plašio da idemo kod nekoga ko će nas morati izdržavati. On je upisao da može bilo gdje, ali samo ako će pustiti cijelu porodicu. Moja cijela porodica je otišla za Švicarsku, a ja sam dobila da idem za Kanadu. I sestra mi se poslije izvukla iz Bosne, djever joj pomogao.
Braća Fadil i Edin Pajić, sestra Samira Domazet i danas žive u Švicarskoj.

Na jednom od tih čekanja na slijepo pojavio se i Richards.
– Samo se sjećam da me čovjek iz daljine slikao i da me neka žena ispitivala, zašto sam tu, zašto plačem i slično. Pošto nisam znala ni engleski ni njemački, mislila sam da su Nijemci i da će to biti za neke novine.
Tek nakon 28 godina je saznala ko je taj fotograf.
 
– Prije Nove godine 2019. išla sam u St. Louis kod komšije i njegova žena kad me ugledala samo je zaplakala i počela skakati skače vičući: „Vidjela sam te na televiziji!“ Gledam u nju, nije mi jasno. Mislila sam da govori o nekoj svadbi ili nekom veselju, pa da me tako vidjela. Pitala sam je gdje me je vidjela, to nisam ja. Kaže: “Jesi, znam te iz mladih dana, ista si. Sad ću ja tebi da pokažem”. To je bilo u filmu “Sarajevo Roses”.
Žena joj je pokazala film, ali ona i dalje nije mogla vjerovati.
 
– Prepoznala sam kćerku, ali mi se sin promijenio, nisam ga bila prepoznala. Pošto je on u filmu rekao da moj muž nije živ, pitala sam sina zašto mu se ne javi i kaže istinu. Moj sin ga je našao na Instagramu i napisao mu ko je i da mu je otac živ. Tako smo stupili u kontakt i onda je on ponovo objavio priču.
 
Nakon svega što je prošla Fadilu i dalje mori jedno jedino pitanje.
– Zašto, zašto, zašto? Zašto se to moralo desiti. Svi smo skupa išli u školu, družili se, vjenčavali, u vojsku išli. Zašto, pita se ona kroz suze.
 
Prije nego su otišli u Ameriku, Fadila kaže da je bezbroj puta iša u Ambasadu Švicarske da dobiju dozvolu za odlazak u ovu zemlju.
– Posljednji put kad sam otišla, pronašla sam ovog glavnog u Ambasadi, Peter se zvao, ali tad smo već bili primljeni za Ameriku. Tražila sam da idem za porodicom, a on mi je rekao: “Možeš ti ići, ali donesi papir da te u Ameriku ne primaju”. Bilo me je strah, željeli smo da odemo bilo gdje. Neki ljudi su išli u Njemačku, ali nisu mogli povesti porodicu. Nama je bilo stalo da idemo bilo gdje, ali da ostanemo skupa.
Na kraju su izabrali najsigurniju opciju.
 
– U junu 1993. smo došli u Oak Ridge, grad u državi Tennessee. Neki ljudi su nas dočekali kad smo došli i smjestili su nas u neki motel da čekamo 15 dana na apartman. Neprestano sam plakala. Jedan cijeli dan smo hodali tražeći govornicu da se javim familiji. Nismo je našli. Kasnije su nam našli apartman. Mi nismo ništa imali – ništa, ništa. Kasnije je  narod donirao, neko sto, neko jogi, neko kauč. Bili smo tu, ali nismo znali jezik.
 
Izgubljeni na sigurnom
 
Poslije su upućeni u Chattanoogu, grad na jugu Tennesseea. Iako na sigurnom, bili su potpuno izgubljeni. U blizini nije bilo nikoga iz bivše Jugoslavije ko bi im mogao pomoći da se snađu prije nego nauče jezik.

– Nema nikoga ko zna naš jezik. Kasnije su našli neke ljude u Knoxvilleu koji su nam prevodili preko telefona. Ubrzo smo morali početi raditi. Pješačili smo oko tri kilometra na posao. Ovdje gdje smo mi nema gradskog prevoza. Radili smo na istom radnom mjestu na pola radnog vremena. Ujutro muž ode na posao, a ja popodne. Ali moj muž je tad bio veoma slab, pa sam tražila da on radi pet sati, a ja pet. To je bila prodaja voća i povrća na farm marketu. Pošto nisam mogla ostaviti djecu kod kuće kad idem na posao, vodila sam ih sa sobom. Tu bi ih preuzeo muž i vratio kući, a ja sam ostajala raditi. Tako da su djeca znala pješačiti devet kilometara. 

image


Od posljedica rata nisu uspjeli pobjeći.
– Mog muža je jednu noć zaboljelo i on kako je ustao, pao je i udario se i kao mrtav ležao. Ja ga tresem, on se ne javlja. Bio je leden i žut. Tu noć je kćerka nazvala 911. Kad sam izašla, na putu su bila četiri auta policije. Oni nisu znali o čemu se radi, pošto je kćerka samo nazvala, ali nije znala pričati. Imali smo jednog dobrog kolegu, Steve se zvao. Nazvala sam ga i samo rekla „Enes“, ali nisam mogla reći šta je. Bilo je četiri ujutru i znao je da se nešto dešava. Onda je on došao i odvezli su ga u bolnicu. Tad su mu dali neku injekciju protiv epilepsije. On se trzao, hoće da slomi onaj krevet. Ostao je tu neko vrijeme, pošto su mislili da će vratiti napad.
 
Za to vrijeme Fadila je morala raditi i za njega i za sebe, a onda bi dolazila s djecom u bolnicu. Kapitalizam nije mario za njihove rane.
– Prvo su mislili da je epilepsija. Međutim, njega su tukli u logoru po glavi i napad je bio posljedica toga. On nije radio dugo, samo šest i po godina. Operisao je kičmu, opet je trebao ići na operaciju, ali se boji da ostane nepokretan. Ja sam radila šest dana po trinaest i po sati samo da bi se skućili, djecu školovali i u Bosnu mogli doći. Prilično smo se snašli. Djeca su završila škole. Nije dobro, neće nikad ni biti, govori ne ona suzbijajući suze.
 
Kasnije je počela raditi u Wallmartu. Muž je radio u mehaničaskoj radnji. Danas, ona radi u kompaniji McKee koja se bavi proizvodnjom kolača. Kćerka Enesa je završila fakultet i radi kao medicinska sestra praktičar. Sin Nihad je stekao diplomu bachelora elektrotehnike i bavi se programiranjem. 

Iz more nema bijega
 
U BiH se vraćaju relativno često, ali nekad je znalo preći i pet godina između dvije posjete. Kad su se vratili, od kuće su samo ostale zidine, sve je zapaljeno i odneseno. Kasnije su kupili kuću u Ključu. Od države nisu dobili nikakvu pomoć za obnovu kuće. Zbog načina na koji funkcioniše američki zdravstveni sistem, Enes je tek kasnije dobio invalidsku penziju. A i to nije neka suma.
 
Fadila se vraća na priču o Richardsovoj fotografiji.

– Jakna na slici je muževljeva. Ništa nisam mogla ponijeti osim jedne vrećice sa dječijom odjećom i dvije deke. Sve ostalo je ostalo u plamenu. Jaknu sam ponijela kao uspomenu, ako se on ne vrati, da imam barem to. Jednom sam uzela djecu za ruke, otišla poviš kuće i rekla vojnicima: “Ubijte me više, kad njega nema, kad je dotle došlo, ubijte i nas. Ja sam imala sreće, puno njih je tako i ubilo. Ali jedan među njima je bio jako fin. On kaže: “Nećemo mi tebe ubijati, i naše sestre su tako po Sarajevu”. Jedan me je vodio u kuću, a ja sam ga prepoznala jer je išao sa mnom u školu. Rekla sam mu da ga znam, a on je rekao: “Ne znaš ti mene, nisam ja odavde”, sjeća se ona školskog druga koji se pravio da je ne poznaje jer bi inače mogao pokazati znakove milosti.

image


– Mi kad smo došli u Ameriku, moja djeca su znala ustati u pola noći i cviliti, ne možeš ih smiriti. Dugo je prošlo dok se nisu smirila. Moj muž i dan danas u pola noći se probudi plačuči, ja ga moram drmati da sebi dođe. Noćne more iz rata mu se i dalje vraćaju. 
 

COMMENTS

WORDPRESS: 0
DISQUS: 0