Hrvatski topnici uništili su slavni Stari Most u bh. gradu Mostaru, poslavši jedan od naljepših primjera otomanske arhitekture u rijeku Neretvu.
Piše: Chuck Sudetic, New York Times (10. Novembar 1993.)
Rušenje kamenog luka, starog četiri stotine godine, kojeg je jedan muslimanski pjesnik opisao kao „kameni polumjesec“, bila je jedna od najtežih metafora o raspadu zajedničkog života i zajedničke države Muslimana, Srba i Hrvata, Jugoslavije.
„To je jedan od najljepših mostova na svijetu“, zapisala je britanska autorka Rebecca West u svojoj knjizi o proputovanju kroz područje Jugoslavije prije Drugog svjetskog rata. „Vitki luk položen između dva okrugla tornja, parapet je iskrivljen na sredini.“
Veso Vegar, glasnogovornik HVO-a, priznao je danas kako su njihovi artiljerci nanišanili most, čiji su temelji položeni 1557, po naredbi velikog otomanskog vladara, Sulejmana Veličanstvenog.
„Kako je most na strateški važnoj poziciji, a muslimanski položaji su vrlo blizu, udaljeni nekih 70 do 100 metara, most je konstantno na udaru granat“, kazao je Vegar, dodajući da su Hrvati ispalili desetak granata samo u ponedjeljak.
Radio bosanske vlade izvijestio je danas da je 60 granata pogodilo strukturu, koja je izgrađena 1566, a eventualno postala znana kao Stari Most koji je svome gradu dao ime.
Vođe bosanskih Hrvata imenovale su Mostar, čija je populacija prije rata bila ‘miješana’, kao glavni grad samoproglašene Hrvatske republike koju su stvorili. Trupe bosanskih Hrvata počele su iseljavati muslimansko stanovništvo sa zapadne obale Neretve u maju, tjerajući odrasle muškarce u koncentracione logore i tjerajući žene, djecu i stare da pređu preko opasne prve linije.
Mjesecima su muslimani sa zapadne strane izbjegavali snajpersku vatru da pređu most i odu na istočnu stranu koju kontroliraju muslimani, gdje su mogli nasuti vode u plastične kanistere. Gradska, mahom muslimanska Armija BiH, koristila ga je da pokuša osvojiti pozicije na zapadnoj strani rijeke.
Vijest da je srušen mostarski most bacila je u očaj mnoge iz nekadašnje republike Jugoslavije.
„Voljela sam svoj prvi poljubac na tom mostu“, kazala jeBorjanka Šantić, 70-godišnja rođakinja Alekse Šantića, Srbina i jednog od najpoznatijih mostarskih pjesnika 19. stoljeća. „I sad se sjećam kako su sijale zvijezde i mjeseci. Sjećam se i kako smo bacali kamenje u čistu vodu. Sada je to sve izbrisano.“
„Most je bio mjesto susreta moje generacije“, prisjećala je ona. „Kamenje po kojem smo hodili je bilo tako uglačano da smo se morali čuvati za ogradu da se ne bi okliznuli.“
Graditelji iz Dubrovnika izgradili su ovaj most, a njegov dizajner, Hajrudin, studirao je najvećeg otomanskog arhitektu, Sinana. Most je preživio poplavu koja ga je pokrila 1713, a samo jednom je bio zatvoren, 1815. godine tokom sukoba dvije lokalne familije.
Most je preživio brojne ratove i ustanke. Svakog ljeta, skakači su održavali takmičenje ko će načiniti najljepši skok s mosta u virove Neretve.
Prva šteta na mostu nastala je na početku rata, kada su gasrpski artiljerci, predvođeni Miodragom Perušićem, visokim oficirom JNA, grantirali na dva mjesta u pokušaju da sravne okolna naselja.
Muslimani su potom postavili stare auto-gume sa strana mosta i podigli skele iznad mosta kako bi pokušali odbiti buduće granate.
Tokom proteklih 18 mjeseci, Srbi i Hrvati teško su oštetili kamene tornjeve na svakoj strani mosta, koje su ranije koristili Turci da pritvore srpske pobunjenike koji su protestvovali protiv otomanske vladavine.
Snimci s televizije sinoć pokazali su nam da mosta više nema.
„Osjećam se kao da mi je najbliži rođak preminuo“, kazao jeBogdan Bogdanović, beogradski arhitekta koji je izgradio mostarski spomenik partizanima u Drugom svjetskom ratu koji su se borili protiv Hitlera. „Most je bio dio metafizičke arhitekture koja je spajala ljude i kulture.“
„Čovjek jednostavno izgubio smisao samog sebe u ovakvim vremenima. Bio je to nebeski luk. Imao je plemenitost, imao je elan“, govorio je on i nastavio:
„Pitam se kako će Mostarci živjeti bez svog mosta. Izgubili su dio sebe. S ovakvim gubitkom, ljudi izgube svoje mjesto u vremenu.“
KOMENTARI