Zaspala sam na tom parčetu zemlje, na krevetu od rosne trave, ogrnuta nebeskim pokrivačem. Krevet mi je odavno takav, samo mu se mijenja ime. Nekada se zvao Sirija zatim Grčka, Turska i evo sada Bosna.
Sanjam o toploj sobi, rozoj haljinici, igračkama, i odlasku u školu. Lijepo je u tim mojim snovima ali kada se probudim dočeka me plač, strah, tuga i neizvjesnost.
Moj babo svaku noć plače i priča sa mamom. Pričaju o nekim lošim ljudima koji se ružno ponašaju. Ništa mi nije jasno jer znam da je moj babo dobar čovjek, kao i očevi mojih drugova Alija, Sayda i Meryem.
Uvijek sam se pitala zašto postoje zlobni ljudi? Zašto zbog takvih ispaštaju oni dobri? Još sam mala da bih shvatila takve stvari ali znam da me mama učila da se dobro vraća dobrim i da će svako čisto i neiskvareno srce dobiti svoju zasluženu nagradu, a do tada ću i dalje da sanjam o nekom ljepšem i sretnijem mjestu….
Autor: Amelda Šehić
KOMENTARI