Godinama se vidjele nismo. A ovog jula je poželjela da dođe u svoju rodnu Sanu. Očaravala ju je čarolija koju je ovaj grad posjedovao. Ništa joj više nije bilo isto. I travke su bile drugačije. I ljudi! Nebo mirišljavo poput jorgovana. I obojeno bojama majskih ruža.
U predvečerje su plesali blagi vjetrovi, koji su doputovali čak s mora. Zelenog dalekog mora. Ili je more, to naše more, bilo plavo? Mi smo imali rijeku. Okruženu vrbama. I nismo željeli druge elemente prirode. Nama je naš grad bio čaroban. I neka oproste svi najljepši gradovi na svijetu što volimo onaj koji je samo naš. Gdje smo odrasli. Dječije snove snivali. Ljudima postajali. I u njemu ostajali. I odlazili. Ali opet se vraćali čim ljeto zarudi. I vašeri počnu. I popci u stranama. I miris tek pokošene trave. Trave zelene – ko i mi nekoć što smo bili. Sada – obojeni smo zlatnim bojama jeseni. I dobro je što je ta jesen u nama a ne na nama.
“Sjećaš li se, Hatidža, ovuda kad smo kao djevojke šetale? Eno, tamo, s one strane Sane, bila ogromna hašlama. A ti vazda vikala: ‘Eh da mogu Sanu preplivati, pa da nam uzberem.’ A mogla nisi. Bila hladna voda. I golema.”
“Nema je više. A ni Sana nije hladna kao što je nekad bila. A vala ni golema.”
“Bome, pravo veliš.”
“A nije mi više ni draga ko što je bila nekad.”
“A što?”, upitah je.
“Sjetim se ja Izudina svoga i Asmira i Suljage i…” Pođe plakati.
Zagrlih je. I halala zatražih te joj rekoh: “Bona, halali mi.”
Suze briše. Gleda tamo gdje je nekoć ona hašlama bila pa reče: “A valjalo bi da je nisu sasjekli. Dobro rađala.”
Sunce prosu crvenu boju po površini vode. A ona se blago zatalasa i poigra svim svojim kapljicama. I patke poletješe. U visove. Krilima napraviše dugu, koja brzo u zraku nestade. Ili se samo preobrazila u drugi oblik?
Piše Jasmina Smajlović
KOMENTARI