Eto, da ti kažem, da više ne pišem pjesme.
Rijetko poneki stih. Najviše dva. Bez rime.
Čak im ne dodijelim ni ime.
Možda neću pisati ni ove jeseni
niti nadolazeće zime.
Sano moja.
Sreća tvoja
Što si od mene napravila pjesnika, da svijetom hoda i o tebi sanja.
Sanjo moja…
I da sada pišem o tebi, s tobom, tobom, o čemu bih?
Znaš, nekad sam u tebi punim dahom disala
A ti?
Šta uradi?
Hladna rijeko naših ružičastih dječijih snova.
I da sada pišem o tebi, kako bih pisala?
Perom? Kakvim? Slomljenim? Crnim? Crvenim? Strahom ispunjenim?!
Nemoj, bona. Ta, ja te najbolje poznajem. Ne muti izvore čiste svoje. Budi mir ponovo. Budi zajedništvo. Budi snaga. Ne, neće izbori uskoro, ne brini. Neće ni policijski čas. Neće ni novo ubistvo. Neće ni otmica. Ne obećavam ti! Ja ti se kunem!
Još sam tvoje dijete što mu najslađe misli na tebe lete!
Gle! Rima u rečenici. Iskopana iz dubina, sa strana starih teka, negdje sa nekog takmičenja, nas, mladih tvojih pjesnika. Pisaca. Ljubitelja grada!
Gdje smo sada
Da te volimo! Da pozovemo druge
DA SE VOLIMO.
O.K., ne moramo se voljeti. Ali da se prestanemo ubijati?
Riječju, pogledom… da ne nabrajam.
I da, još nešto, Sano!
Sjedit ću u parku, satima: sama. Hodat ću nepoznatim ulicama. Igrat ću se s napuštenim psima. Šetat ću korzom iza ponoći. A bojati se neću!
Ta ja te, mila moja varošice, najbolje poznajem. Ne daj da od tebe pravimo moderno čudovište jer ti to nikad bila nisi.
Jasmina (Smajlović) Bastah
KOMENTARI