Njih dvije su bile dva različita svijeta. Jedna je nosila traku preko usta, jer su je učili da je najbolja žena ona koja šuti i trpi, a ova druga bi pričala na sve mikrofone koji su se našli pred njom. Nekako je voljela da kaže ono što ima, i ne razmišljajući o posljedicama. Unaprijed je znala da ne može utjecati na to kako drugi doživljavaju njene riječi. A u dubini sebe voljela bi ona da razumiju i osjete ljubav koju je odašiljala.A bile su one dvije obične žene iz mase, koje su se upoznale: slučajno (ako slučajnosti postoje).
Asija i Lea!
Asija je imala dvoje djece. I fakultet. I malu sobicu poiznad gradskog trga. I jedno kuhalo za vodu koje je uspjela ponijeti iz obiteljskog doma. I ne bi ovo kuhalo bilo toliko zanimljivo, da nije bilo jedini električni uređaj u novom domu.
“Lijep stan.”, reče joj Lea, dok je spuštala vrećice sa namirnicama. A onda je vidjela da postoji još jedan veliki problem: električni šporet, kojeg nije imala. Htjela joj ga je kupiti. No, znala je, da bi se mogla naljutiti pa je došla na jednu ideju.
“Znaš, Asija, mislila sam sebi kupiti novi šporet. Jedan mi se naročito svidio. I mislila sam stari da nekome poklonim.”
Lea je bila voditelj edukacijskog programa za žene, a koji je Asija pohađala. Željela je i ona da pomogne ženama koje su preživjele nasilje. Znala je koliko su pomoć i podrška u tim trenucima bitni.
No, činilo se da Asija još nije preživjela nasilje. Na vratima se začulo lupanje. Jaki udarci pesnicama o vrata. Lea se nije uplašila. Sve u njoj je naviklo na buku, a retraumatizaciju je uspješno prevazišla. Bio je to Asijin muž. Sada već bivši. Prijetio je. Vikao. Psovao. Iz susjednih stanova niko nije izišao. Čak ni policiju niko nije pozvao. Otišao je. Djeca su plakala. I Asija. Prijavljivala bi Lea ta silna uznemiravanja, no…
“Ja ne mogu više. Najbolje da mu se vratim. I komšijama upadam u oči. Smeta im, kažu. Svaku noć je ovako.”, reče Asija i bolno uzdahnu.
“Smeta? Da im smeta, izišli bi. Prijavili ga policiji. Ne smeta on njima, bona. Smetaš im ti. Jer nisi dozvolila ono što mnoge dozvoljavaju. Jer si unatoč svome odgoju da šutiš i trpiš, otišla. Jer si ti lavica. Žena koja hrani dvoje djece, kuhajući im ručak uz pomoć jednog kuhala. Eto, moja Asija. To si ti! A oni koji to sve nijemo posmatraju – oni su kao taj nasilnik! Ako ne i gori.”
I nakon nekoliko noći, sve je utihnulo. Komšije su ostale komšije. A ona žena koja živi u miru i rahatluku. Sa jednim kuhalom. Sa jednim električnim šporetom. I sa dvoje male, zlatne, djece.
*Priča je izmišljena kao i likovi. No, vjerujem da među nama ima mnogo Asija. Ako ne poznaješ nijednu, potraži je. Budi ona koja se bori! Budi ona koja je podrška! Ne osuđuj! Saslušaj! Toliko makar možeš!
KOMENTARI