Jasna Žalica: Dva lica bosanske žene u izvrsnim bh. filmovima ‘Praznik rada’ i ‘Balada’

HomeVijestiBiH

Jasna Žalica: Dva lica bosanske žene u izvrsnim bh. filmovima ‘Praznik rada’ i ‘Balada’

Kako danas živi dječak Jasmin koji je umjesto bicikla želio kozu

Na premijerama filma Praznik rada redatelja Pjera Žalicekoje su se do sada organizirale u gradovima širom Bosne i Hercegovine, publika je jednako reagirala – smijehom i suzama, razumijevanjem da se sudbine filmskih junaka mogu preslikati na živote svih nas. 

Glumica Jasna Žalica, koja je u filmu iznijela jednu od glavnih ženskih rola, u razgovoru za Radiosarajevo.ba kaže kako reakcije publike doživljava kao posebno važno iskustvo u neposrednom kontaktu s publikom: 

Sarajevo, Banja Luka, Mostar, Tuzla i Zenica su gradovi u kojima je bilo organizovana premijera, a svugdje nam se dešavalo isto – mnoštvo uplakanih ljudi koje nam prilazi, ima potrebu da podijeli s nama ponekad i svoje lične priče koje su isprovocirane onim što su vidjeli na filmu. Ljudi se uglavnom zahvaljuju za priču jer su je osjetili kao svoju i osjete da je neko tu njihovu priču predstavio tako zorno. 

Svaka premijera je bila veoma emotivna i od strane publike i s naše strane, sve je bilo katarzično. Kao da bi htjeli reći ‘jeste, tako je bilo i, Bože dragi, možda bi nam i moglo biti bolje‘. I to osjećanje da bi nam moralo biti bolje, nosim iz svakog grada, i žal što živimo živote kakvi su sad”, kaže Jasna Žalica. 

Za Jasnu Žalica je 2022. uistinu bila njena godina. Dva filma u kojima je ostvarila veoma važne uloge imala su svoje svjetske premijere na Sarajevo film festivalu. Osim u filmu Praznik rada, divimo se i njenoj interpretaciji majke u filmu Balada redateljice Aide Begić. 

“Film Balada je sniman 2020. godine, u jeku korone, a moj prvi dan snimanja bio je prvi nakon što sam proglašena negativnom. Snimanje se nekoliko puta prekidalo zbog bolesti članova ekipe i zapravo je išlo vrlo teško. Bilo je to vrijeme kada smo gubili ljude, težak period. Ali samo snimanje Balade je bilo kao da su nas anđeli dodirnuli, toliko je bilo divno raditi.

Balada je jedna ženska priča koja je u svoj svojoj surovosti vrlo nježna. Divno smo sarađivali. Kao u ono vrijeme rata kada smo radili predstave, osjećali smo da u vremenu kada  nam dragi ljudi odlaze od neke sile koju ne razumijemo i ne znamo kako se braniti od nje, da mi zapravo živimo život uprkos svemu. Godinu dana kasnije smo snimali Praznk rada, a poklopilo se da se na SFF-u oba filma premijerno prikažu”.

Višeslojna priča u filmu Praznik rada odražava kompleksnost naših života u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini. Film počinje ležerno, a završava sa gorčinom. Pitamo glumicu, kako je pripremala svoju ulogu i kakav je lik kojeg tumači.

“Nije bilo mnogo razloga da istražujem jer mi viđamo takve ljude. Zapravo smo i mi takvi, ljudi s podtekstom, s nekim teškim slojem iza onoga što je naša vanjština, što naizgled jesmo. Činjenica je da svako na ovim prostorima nosi jednu javnu personu i jednu tešku intimu unutar sebe, koju pokušavamo zatomiti kako biso se izvukli iz ovog teškog vremena opterećenog prošlošću, iz kojeg se ne vidi optimistična budućnost. Sve ovo najcrnje što sam sad izgovorila je dio likova filma Praznik rada”, kaže glumica.

Lik Munevere kojeg Žalica igra u Prazniku rada ostvaruje veoma topao i prisan odnos s likom kojeg igra Tatjana Šojić, prikazujući žensko savezništvo koje prkosi velikim razlikama. Da li je to karakteristika našeg senzibiliteta, naših sposobnosti da ostvarujemo dobrosusjedske odnose, uprkos svemu?

„Krenut ću od privatnog  odnosa – osjećam najiskrenije divljenje prema Tanji Šojić, bila je prva osoba koju sam vidjela na Akademiji kada sam došla da studiram. Ušla je u prostoriju da isprazni svoj ormarić i bila je začudna kao i danas, s kratkom crvenom kosom, u nekom tregeršosu, zračila je nečim neobjašnjivim. Gledala sam u nju i mislila – da li ću ikada biti kao ona. Izuzetna je kao osoba i kao glumica. Jednom smo imale priliku zajedno igrati u pozorištu i tek sada imamo sreću zajedno igrati na filmu. Privatno sam jako uživala i bila mi je čast.

A što se tiče naša dva lika – mislim da smo mi ovdje ljudi koji su osuđeni jedni na druge. Imamo čudnu osobinu da iz najgorih situacija izvlačimo najbolje. U tom smislu, neko žensko savezništvo mi se čini potpuno logično. Iako su njih dvije dijametralno suprotne, među njima vlada jedno bazično razumijevanje. Imamo scenu u kojoj jedna drugoj čuvaju leđa dok se u filmu dešava neugodna situacija. Ja bih to najbilje opisala odnosom ‘naši smo’. Tako je i u porodicama – imam pravo reći nešto o loše o svojoj sestri, ali ne dao Bog nikom drugom da se to usudi (smijeh), tako bih objasnila taj odnos“, pojašnjava glumica.

Slično je i u Baladi, filmskoj priči koja takođe na karakterističan način  prikazuje odnos ženskog savezništva. U filmu Jasna Žalica igra mamu Marije Pikić, a požrtvovanost s kojim njen lik prolazi kroz sva iskušenja prikazuje posebnu snagu. Uz opasnost da zvuči kao kliše, ali možemo li govoriti o ‘snazi bosanske žene’ pitamo sugovornicu.

Ima taj jedan suptilni način na koji bosanska žena ne smije biti u prvom planupa onda pronalazi čudne načine kako upravljati stvarima. Ali mislim da u principu to jeste snaga žene, da uprkos najcrnjim okolnostima ona bude ta koja će potegnuti najviše, da ona bude motor, čak i po cijenu da se ne zna da je ona ta koja je napravila ključne poteze. U Baladi imamo priče o ženama, glavni lik koja je antijunakinja, žena koja je nesnađena i pokušava prkositi a da i sama ne zna čemu. Njena majka koja je izgubila šansu da se ostvari na način kako je željela, sada pokušava da se ostvari kao majka, da omogući svojoj djeci najbolji život. A nama kao majkama u stvarnom životu je jasno da to i nije uvijek najbolja stvar za našu djecu, jer moraju naučiti i sama da se bore.

Ta žena je takođe zanimljiv lik, koja je, za razliku od Munevere u Prazniku rada, malo javnija ličnost koja ima određeni autoritet, razumijeva svijet, ima ljude i u tom smislu reaguje. Ali nosi podjednaku tragiku da se ne uspijeva ostvariti intimno, čak ni na način koji joj je jedini preostao“.

Naše sljedeće pitanje tiče se svih iskušenja u odgoju djece u Bosni i Hercegovini, bilo da je riječ o filmu ili stvarnom životu. Ismar Žalica danas je etabliran kao fotograf, dizajner i rock muzičar, a s naše strane na njegov račun idu samo pohvale. Ali njegovu majku Jasnu pitamo kako je bilo odgajati sina koji je vršnjak Dejtonskog sporazuma, rođen u posljednjim danima opsade Sarajeva.

„Da, bila sam trudna u ratu u Sarajevu iz najsebičnijih razloga jer sam odlučila da sebi rodim najboljeg druga. Ono na što sam najponosnija, ponosnija od svake uloge ili drugog uspjeha, je da i dalje u svom djetetu imam najboljeg prijatelja i nadam se da i mi uspjevamo to biti njemu. Nije bilo lako odgajati ga, jer je nastupilo neko novo vrijeme koje mi ne razumijemo. Možemo se pretvarati da smo mudri i pametni, ali mi smo generacija koju je novo doba opalilo po glavi, doba tranzicije u svakom smislu – od ekonomske do moralne i etičke.

Nešto što se ranije podrazumijevalo sada je na kušnji. Biti dobar, zaslužiti stvari, naučiti dijete da je jedini kapital znanje, da je njegova vještina jedino sa čime raspolaže, da ne znači da će biti sretan ako ima mnogo para, da je suština njegovog života ono što je naučio i ono što može dati svijetu. I sad dok to izgovaram, razumijem koliko je to zapravo besmisleno u ovom vrlo surovom vremenu kada ljudi na te stvari ne gledaju baš tako. Ili kao i ja, vjeruju u to, a onda ih život opomene i kaže – pa baš ste bili glupi. 

Samo se nadam da će djeca odgajana po opisanom principu u ovom surovom vremenu što lakše proći.  A da ne govorim o stvarima koje su u moje vrijeme bile nezamislive – na primjer da propituju koje ti je nacije majka a koje otac, iz kojeg konteksta oni dolaze. Moje bi dijete po svakom osnovu bilo… ‘ostali’. 

Bilo je iskušenje nama, ali najveće njemu. Zato sam jako ponosna i hvala vam. Najljepše što mogu ikada čuti je kada se komplimentira mom sinu koji je zaista divan, obrazovan mladi čovjek koji je spreman živjeti i raditi bilo gdje na svijetu”, konstatuje Jasna Žalica.

Razgovor nastavljamo pitanjem o mladima sa kojima dramska umjetnica  svakodnevno komunicira kao profesorica na Akademiji scenskih umjetnosti. Vjeruje li u generaciju, smatra li da će se ostvariti kao umjetnici? 

“To su stvarno pametni mladi ljudi od kojih ja učim o ovom svijetu u ovom vremen. Oni imaju više iskustva od nas koji im predajemo, talentovani su. Voljela bih da ne izgube hrabrost, da se čuje njihov glas, da ne misle da je nemoguće da nešto promojene. Čak i ako treba da nas ruže, neka to učine, neka rizikuju. Oni su ti koji će biti naš svijet sutra. Već sad osjećam da je vrijeme da se mladim ljudima prepuštaju stvari. Na primjer, prosjek godina predavača na katedri za glumu na  ASU je 35 do 40 godina, što je genijalno”.

Za kraj, ostavili smo pitanje o životu u porodici u kojoj se oboje supružnika bave filmom. Iako je ovo česta pojava, uvijek se nameće pitanje da li je to prednost, međusobna podrška ili ograničavajući faktor. Kako je to u porodici Žalica i koliko uticaja, kao supruga, može imati na svoje uloge u filmovima Pjera Žalice? 

“Lično potičem iz porodice koja nikada nije imala veze s umjetnošću, osim što su voljeli gledati filmove i čitati knjige, za razliku od Pjera koji poriče iz vrlo relevantne umjetničke porodice. Pjer i ja smo kreirali porodicu u kojoj je jako lijepo biti jer imamo mnogo tema za razgovor, ali s druge strane i vrlo surovo jer od silne želje da jedni drugima budemo što bolji, znamo ponekad biti vrlo surovi u komunikaciji ili komentarima. Ali kada iza svega stoji dobra namjera, onda se stvari lako prevaziđu. 

A kada su u pitanju uloge, sa Pjerom vi nemate utisak da iko osim vas ima uticaja na svoju ulogu. On to nekako napravi da pomislite da ste to sve vi i smislili i napravili, a zapravo govorite tekst koji je on napisao i igrate na način kako je on to želio. To je stvarno vještina zbog koje glumci vole da rade sa njim. Ozbiljna je redateljska vještina kada glumci misle da su oni i samo oni autori svojih uloga. Kako god, meni se po rezultatima čini da je to stvarno velika stvar”, zaključuje glumica Jasna Žalica.  

Film Praznik rada trenutno je u kino distribuciji po cijeloj Bosni i Hercegovni i svakako preporučujemo da ga pogledate.

Praznik rada

Radnja filma događa se u Sarajevu, tačnije na Bjelavama. Nakon deset godina u Njemačkoj, Armin se u gluho doba noći vraća u Bosnu. Prvomajski su praznici, Armin se tek oženio i želi iznenaditi svoga oca Fudu, ali Fude nema kući. Komšija kaže: “Uhapsiše Fudu, ko zna zašto.” U mahali nemir. Fudo da je zločinac?! Armin želi doznati istinu, a komšiluk proslaviti Praznik rada.

Uloge tumače: Muhamed Hadžović, Emir Hadžihafizbegović, Admir Glamočak, Boris Isaković, Aleksandar Seksan, Mirvad Kurić, Jasna Žalica, Tatjana Šojić, Dženita Imamović Omerović, Labina Mitevska, Vedran Đekić, Branka Katić, Ermin Bravo, Branimir Popović, Adnan Goro.

COMMENTS

WORDPRESS: 0
DISQUS: 0