Prijedlog novog zakona o javnom RTV servisu predviđa uvođenje tri emitera na tri nacionalna jezika, s produkcijskim sjedištima u Mostaru, Sarajevu i Banjaluci. Time bi politički predstavnici sva tri naroda u BiH konačno dobili servis za sopstvenu propagandu.
Teško je pisati o Javnom RTV servisu u BiH. Teško, pošteno govoreći, mi i nemamo Javni RTV servis. Da ga imamo, građani bi dobijali koliko-toliko istinitu, objektivnu i izbalansiranu informaciju, a ne navijački pristup koji je više nego evidentan u informativnim emisijama.Većina informativnih i političkih emisija entitetskih emitera, RTRS-a i FTV-a, više podsjećaju na medijske puškarnice političara na vlasti, koji raspiruju mržnju i netoleranciju, nego na javni i nezavisni servis svih građana.
Nažalost, ni Javni servis BHRT se od svog osnivanja nije uspio nametnuti kao televizija svih građana. Izbjegavanjem da se uhvati u koštac sa glavnim problemima sa kojima se nosimo u BiH, te bezbrojnim repriziranjima emisija iz sredine prošlog vijeka, BHRT je ostao tek Javni servis u pokušaju.
Međutim, i pored toga što nam ove podjele nisu ništa dobro donijele, opet je oživjela inicijativa, ovaj put u vidu prijedloga novog zakona o javnom RTV-servisu, koji predviđa uvođenje tri emitera na tri nacionalna jezika, s produkcijskim sjedištima u Mostaru, Sarajevu i Banjaluci, čime bi politički predstavnici sva tri naroda u BiH konačno dobili servis za sopstvenu propagandu.
Kakav javni servis imamo, možda najbolje pokazuju istraživanja koja je u više navrata radio Media plan institut iz Sarajeva. Ta istraživanja su pokazala da je RTRS u potpunosti pristrasan prema vladajućim strukturama u RS-u, dok je FTV je u početku bila bliska SDP-u, potom SDA i DF-u, a u posljednje vrijeme primijetno je ponovno približavanje SDP-u. Ipak, Radenko Udovičić direktor Media plan instituta, kaže da se za razliku od RTRS-a, na FTV mogu čuti i snažne kritike svih nacionalnih oligarhija. Možda ne istim procentualnim intenzitetom, kaže Udovičić, ali to je nekada vrlo hrabro, pogotovo kada kritikujete sarajevske političke elemente. BHT, prema njegovoj ocjeni, nastoji da balansira i da ne ulazi snažno u osjetljive teme, što rezultuje i manjom gledanosti u odnosu na entitetske televizije.
Kakav RTV servis imamo i šta žele bh. Hrvati?
“Iz ovoga vidite da su hrvatske političke stranke ostale bez svog dijela kolača, dakle, ne čudi da i one žele svoj javni servis. U analizi Media plan instituta iz 2014. godine pokazalo se da u centralnim dnevnicima BHT i FTV ima oko 10 posto informacija iz dijelova BiH gdje su Hrvati većina. No, nije stvar samo u procentima. Veći je problem što je veći dio Hrvata i njihovih političkih reprezetanata nezadovoljan novinarskim uglovima kako se izvještava. To je suština. Nije jezik”, kaže za Buku Udovičić.
On dodaje da, ako se crna prognoza ostvari, dva servisa u Sarajevu će ostati bez novaca i prestaće sa radom. RTRS će, kaže Udovičić, preći na inkaso naplatu, a sigurno će ga finansijski pomoći i Vlada RS. Za očekivati je, kaže naš sagovornik, da će i bošnjačke političke strukture sivim fondovima nastaviti da finansiraju neko jezgro u Sarajevu, ali da u tom slučaju neće ostati oba emitera, FTV i BHT.
Milkica Milojević, predsjednica Udruženja BH novinara, smatra da je prijedlog novog zakona o RTV servisu samo nastavak rata drugim sredstvima. “Mi uopšte nemamo javni RTV servis. Entitetski servisi FTV i RTRS to naprosto nisu, dok je BHTV javni servis u pokušaju. Dovoljno je samo pogledati informativni program, pogotovu na RTRS-u i vidjeti kako to izgleda kada javni servis postane razglasna stanica ljudi na vlasti. A to nije dobro. Ovaj prijedlog zakona je samo pokušaj da i Hrvati, odnosno HDZ, ili sutra možda neka druga stranka koja pobijedi na izborima, dobiju svoj kanal na svom jeziku po principu ‘dajte meni moje parče, moj feud u kome ću ja da budem gazda ili paša’. Taj cijeli princip rada javnog RTV sistema kod nas je jednostavno naopak”, kaže za Buku Milojević.
Napominje da su za ovakvu situaciju donekle krivi i sami mediji. Odnosno, da je ovdje riječ o raspodjeli moći, koliko i ko je više moćan, novinari profesionalci ili oni koji rukovode servisima i određuju uređivačku politiku. “Mi novinari nemamo drugog izbora u borbi za vrijednosti koje smatramo da su poželjne, nego da se oslonimo sami na sebe i da tražimo pukotine u ovom naopakom sistemu kako bismo kroz te pukotine djelovali”, ističe Milojević.
Na pitanje kakav RTV servis žele bh. Hrvati i zašto, Slavo Kukić, doktor socioloških nauka i profesor na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, i nekadašnji predsjednik Upravnog odbora FTV, kaže da je priča o zahtjevima za hrvatskim nacionalnim kanalom poprilično kompleksna. “Lično vjerujem kako političkoj bulumenti HDZ-a kanal na hrvatskom jeziku kao pretpostavka promocije hrvatske kulture, jezika i identiteta nije istinska želja. Naprotiv, priča o nepostojanju hrvatskog nacionalnog kanala im dođe kao „kec na deset” u produžavanju tenzija i osjećaja ugroženosti među Hrvatima BiH. Takav kanal njima ima smisla samo ako nad njim imaju apsolutnu kontrolu kao nad vlastitom medijskom puškarnicom, kakva je, primjerice, danas kontrola Dodika nad RTRS-om. U protivnom im je samo teret i prijetnja vlastitom opstanku”, pojašnjava Kukić i dodaje da logika tri nacionalna kanala u podtekstu sadrži ambiciju da se ta filozofija učini stilom života sve tri etnonacionalističke ideologije.
Kada se javni servis svede na politiku, šta ostaje?
Napominje i da veliki problem leži i u činjenici što naš javni servis ima isključivo političku dimenziju, iako je ona samo jedan od segmenata javnog interesa. Tako je, kaže Kukić, gotovo u potpunosti izostala domaća produkcija dječjeg, obrazovnog, naučnog, dokumentarnog i kulturnog programa, programa za marginalne grupe, koji je također obaveza javnog servisa, makar se unaprijed zna da na ovom programu neće zaraditi.
I profesorica Vedada Baraković, voditeljica Odsjeka za žurnalistiku Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, smatra da ovakvi sadržaji osjetno nedostaju na javnom RTV servisu. “Od samog osnivanja RTV servisa, interes javnosti nekako je ostajao po strani. U središtu debata o javnim emiterima po pravilu su bili etno-politički interesi koji su nadilazili građanske interese i, nažalost, u tome se uspjelo, iako, na kraju krajeva, građani plaćaju njihovo postojanje”, kaže Baraković.
Ističe i da je produkcija ovih programa zahtjevna ukoliko se želi postići i kvalitet, a istovremeno privući pažnja publike. Brojne medijske kuće kupuju ove sadržaje, za šta naši emiteri, kaže Baraković, vjerovatno nemaju sredstava, tako da se pribjegava improvizacijama, reprizama i vlastitim produkcijama u vrlo skromnim uslovima. Pred javnim servisima, ukoliko žele to biti, kaže naša sagovornica, brojni su izazovi i pitanja poput onih “šta publika danas želi ili koliko je publika zainteresovana za takve sadržaje?”
“ Pitanje je i šta to djeca danas žele? Šta danas djeca prate? Kako zainteresovati „digitalnu“ djecu za sadržaje tipa Poletarca, Nevena, Branka kockice? Oni su već naučeni na digitalno okruženje, na hiperdinamičnost koju nude ovi mediji i na mogućnost izbora kada i kako će neke sadržaje pratiti. Ova dinamika je zastrašujuća u kontekstu činjenice da to djeca rade bez nadzora, bez usmjeravanja i edukacije, što rezultira ozbiljnim posljedicama, pa i slabljenjem interesa za sadržaje koji nisu iz sfere zabave”, kaže profesorica Baraković.
Napominje da, ukoliko se nešto bitnije na ovom polju ne promijeni, građani će se sve više okretati komercijalnim medijima, sapunicama i realitijima, pa nas onda ne treba čuditi što pred studijima gdje se snimaju ovi sadržaji djeca satima čekaju za potpise svojih novih idola i uzora – kriminalaca, starleta i turbo folk zvijezda i zvjezdica.
Piše: Tatjana Čalić / buka
KOMENTARI