instant fap

Kako su naši ljudi donijeli dašak BiH u SAD

Kako su naši ljudi donijeli dašak BiH u SAD

St. Louis je oblikovan suptilnim, ali obilnim uticajem zajednice koja se ne može naći u tolikom broju izvan Evrope

Retro znak na vrhu dvospratne zgrade od cigle u St. Louisu (Missouri), glasi “Lemmons Fine Food” sa ogromnom strelicom koja pokazuje na vrata. Noću, svjetla znaka bacaju crvene i zelene refleksije na prozore, skrećući pažnju sa murala koji pokriva desnu stranu zgrade, a na kojem je naslikana limenka piva.

Poznat po ledenom pivu i gomilanim tanjirima pržene piletine, Lemmons je neraskidivo vezan za historiju St. Louisa, buduži da je tu od 1940-ih. Iako pivo ostaje na točenju, kada je porodica Grbić preuzela vlasništvo 2014. godine, počela je nova historija: ona sa Bosancima i Hercegovcima.

Prepun malih kuća od cigala zbijenih u uskim ulicama, pejzaž u naselju South City poznatom kao Bevo Mill promijenio se mnogo prije nego što su Sulejman i Ermina Grbić posjedovali Lemmons. Još uvijek se mijenjao 1998. godine, kada su kupili ono što je sada “Grbić” – najdugovječniji bosanski restoran St. Louisa – samo nekoliko ulica dalje. U to vrijeme, sve manje stanovništva učinilo je poslovni kvart South Cityja gradom duhova, sa zagrađenim prozorima i malo nade da će iko pumpati prijeko potreban život u njegovu ekonomiju, piše BBC.

image

Ali, oživljavanje je počelo kada su se bosanskohercegovačke izbjeglice počele naseljavati u St. Louisu nakon što su izbjegle iz bivše Jugoslavije tokom rata u Bosni i Hercegovini, koji je trajao od 1992. do 1995. godine, odnio živote oko 100.000 ljudi i raselio više od dva miliona.

Mnogi Bosanci su se nastanili u Bevo Millu kako bi mogli biti bliže Međunarodnom institutu, organizaciji za podršku imigrantima koja je, zajedno s katoličkim humanitarnim organizacijama u SAD-u, sponzorisala izbjeglice, pomažući im da nauče engleski i pronađu posao i smještaj. Niži troškovi života u St. Louisu i mehanizmi podrške omogućili su veći uspjeh, a mnogi Bosanci koji žive u drugim dijelovima zemlje također su se preselili ovamo, radi boljih prilika. Danas se St. Louis može pohvaliti najvećom bh. populacijom u SAD-u, koja čini oko 50.000 do 70.000 ljudi od 2,8 miliona gradskog stanovništva grada.

Kao rezultat ovog priliva, kaže Ben Moore, profesor i viši istraživač u Centru za bh. studije na Univerzitetu Fontbonne, “bosanska zajednica je imala suptilan, ali obilan uticaj, koji je postao duboko integriran u tkivo St. Louisa”.

Najjednostavniji način da doživite taj uticaj je istraživanje “Male Bosne” u Bevo Millu. Devedesetih godina, kada je jedna banka davala kredite bosanskim izbjeglicama, “Mala Bosna” je prerasla u mesnice, pijace, kafiće, auto-shopove, restorane, transportne kompanije, osiguravajuće agencije i do prije nekoliko godina, najveće američke novine na bosanskom jeziku u zemlji. Prekoputa Privredne komore naći ćete i repliku fontane od drveta i kamena Sebilja iz sarajevske Baščaršije.

Nedaleko od Sebilja možete kupiti hurmašice – puter kolačiće koji se natapaju šećernim sirupom dok ne postanu mekani kao kolač – u pekari i kafiću “Zlatne kapi”; zatim posjetite “Mesnicu braće Iriškić” u susjedstvu, gdje ćete pronaći janjetinu i odrezak zajedno sa međunarodnim namirnicama. “Europa Market”, blok dalje, prodaje evropske čokolade, pića, voćne konzerve i ajvar, začin od paprike i patlidžana.

image

BOSANSKA JELA

Niz ulicu u Lemmonsu (koji je privremeno zatvoren zbog izazova povezanih s pandemijom koronavirusa), Senada Grbić je ostala vjerna historiji pržene piletine restorana dodajući balkanski tvist: prženu piletinu šnicla – pileća prsa u mlaćenici, tanko istučena, zatim pohovana i pržena. Njena pizza fuzija – somun sa majstorski začinjenom ćevapi kobasicom, mocarelom i feta puterom – kreativna je kao i njena pileća krilca marinirana u rakiji, bosanskoj šljivovici.

Nekoliko ulica dalje u Grbiću, Sulejman i Ermina poslužuju bosanska ugodna jela poput tarhane, balkanske supe od rezanaca od kiselog tijesta, mljevene govedine i povrća u svijetloj čorbi od paradajza; ćevapi uvučeni u nježne komade bosanske lepinje; i tanjiri sarme na pari, blago kiselog kupusa omotanog oko mesa i riže.

– Grbić je jedan od ključnih centara bosanske kulture u St Louisu. To je restoran, kao i mjesto za muzičke nastupe, mature i vjenčanja, time postavši mjesto gdje se bosanska zajednica kao takva formirala, kazao je Moore, koji je svoju karijeru posvetio dokumentovanju bosanskih ratnih priča kako se historija ne bi izgubila.

image

Kada je 1970-ih prvi put stigao ovdje, Sulejman je bio toliko opčinjen čuvenom znamenitošću St Louisa, Gateway Archom – najvišim spomenikom u zemlji i najvišim lukom na svijetu, da je ugradio lukove u dizajn restorana.

Ermina, svima poznata kao “mama”, vodila je Grbićevu kuhinju od kada je otvorena 2002. godine, pružajući toplinu i gostoprimstvo Bosancima koji su nostalgični za domom, kao i onima u zajednici za koje je kuhinja nova. Prije pandemije, mogla se vidjeti kako leti po blagovaonici sa 260 mjesta, dijeli zagrljaje i kolačiće, čineći da se svi osjećaju kao gosti u njenom domu. Njeni keksići od oraha, koje i dalje pravi svakog vikenda, delikatni su i lagani, mirisani začinima koji su toliko poznati da vam se kao osmijeh navijaju na jeziku. Svaki zalogaj se topi brzo poput snijega u prahu, ali ostavlja za sobom osjećaj duboke udobnosti, što je tačan efekat koji mama ima na svakoga koga sretne.

– Ona je napravljena od ljubavi i suosjećanja, rekla je Senada, koja je preuzela uzde sada već penzionisane mame i vodi kuhinju u Grbiću zajedno sa svojim bratom Erminom, dok je Lemmons na pauzi.

image

IZBJEGLICE DOBRODOŠLE

Sulejman, koji je angažovao bh. stolare i zidare za četverogodišnju gradnju Grbića, dijeli maminu dobrotu.

– Kada su ‘90-ih počele stizati izbjeglice, tata bi mi rekao da idemo na aerodrom da tražimo ljude koji nemaju gdje da žive, prisjeća se Senada, objašnjavajući da zbog ustaljenog života u St. Louisu, s obzirom da su se ovdje nastanili 1980-ih kao neki od prvih Bosanaca u St. Louisu, njeni roditelji su bili dobro pripremljeni da podrže nove imigrante.

image

Sulejman bi držao natpis na kojem je pisalo “izbjeglice dobrodošle”, a kada bi ljudi dolazili kući s njim, mama bi kuhala dan i noć, sve dok bi svakog jutra u 03:30 odlazila na svoj posao s punim radnim vremenom.

– Imali smo samo četiri spavaće sobe i jedno kupatilo, ali nas je jedno vrijeme u tom stanu bilo 20. Pomagali smo oko prevođenja i pronalazili ljudima poslove, smještaj i preglede kod doktora. Jedna porodica bi dolazila i iselila se, a ljudi bi zvali iz Iowe i drugih mjesta i pitali hoćemo li ih prihvatiti, priča Senada.

Odgovor je, naravno, uvijek bio “da”.

– 1998, kada je bosanskim izbjeglicama koje su živjele u Njemačkoj rečeno da se moraju vratiti kući, bivša američka državna sekretarka, Madeleine Albright, napravila je aranžmane da dođu u SAD. St Louis je postao atraktivna destinacija za Bosance, rekao je Moore.

image

Edo Nalić, koji sa svojom suprugom, američkom kuharicom Loryn Nalić, vodi nacionalno cijenjenu kompaniju “Balkan Treat Box”, živio je sa svojom porodicom u Njemačkoj nakon rata u Bosni i došao je u St. Louis. Par je počeo sa kamionom sa hranom koji je putovao gradom, pa se sve više ljudi upoznalo sa balkanskom kuhinjom i postalo njen ambasador.

– Trenutno, u kulturi hrane (u SAD-u), bosanska hrana je zaista neotkrivena. Utješna je i poznata, a opet dovoljno drugačija da bude intrigantna. Nakon što je pojedete, razmišljate o njoj i poželite je ponovo. Bilo bi mi lakše da kuham bilo šta drugo, ali ja sam izabrala ovo. To je hrana koju volim da kuhamo, rekla je Loryn.

image

UTICAJ BOSANACA

Dok Bosanci potpomažu restorane svoje zajednice, isto to čine i oni koji nisu iz BiH. Dugogodišnji restoranski kritičar Joe Bonwich toliko je volio porodicu Grbić – i često je pisao o važnosti njihovog restorana za St. Louis – da je, kada je preminuo 2017, njegova proslava života održana u njihovom restoranu.

Bonwich nikada nije želio da “Mala Bosna” ostane tajna. Poslovi ovdje su neopisivi i “skrpljeni” – dio betonske džungle koja je South City – i ne može se takmičiti sa otmjenim ulicama sa drvoredima punim butika i nebodera u drugim dijelovima St. Louisa. Ali, ako biste ovaj dio avenije Gravois otpisali kao bilo koju drugu ulicu, propustili biste ono što Moore naziva suptilnim, ali obilnim uticajem stanovništva koji se ne može naći u takvom broju izvan Evrope.

– Razumjeti uticaj je kao guliti luk. Stvari koje su nam Bosanci donijeli su jako lijepe, poput bureka i Sebilja, ali ispod svega toga je tragedija. Dakle, uticaj Bosanaca je komplikovan i potrebno je neko vrijeme da shvatimo. Mi nismo doživjeli ono što su oni doživjeli, ali oni su nas promijenili, i to je uliveno u ovaj grad, kazao je Moore.

image

Ipak, nikada neće postojati zdjela gulaša koja bi mogla zamijeniti dom hiljadama Bosanaca u St. Louisu koji su izgubili sve u ratu. Ništa ne može izbrisati neizrecive tragedije kojima su svjedočili i duboki osjećaj gubitka koji ih prati svaki dan u životu.

– Svako je izgubio nekoga, a svi su izgubili svoju zemlju u ratu. Moći stvoriti novi dom uprkos tako dubokim gubicima, nešto je najnevjerovatnije čemu sam svjedočio u svom životu. To je nevjerojatan dokaz za šta su Bosanci i Hercegovci sposobni, i za šta su sposobna ljudska bića, zaključio je Moore.

KOMENTARI