Tamnoputi neznanac koga Užičani viđaju u društvu Olivere Jevtić zove se Stenli Kipruti. Kenijac je, atletičar, svjetski prvak. Na šaci lijeve ruke ima samo palac. Ostalim prstima platio je cijenu svoje hrabrosti – iz pakla građanskog rata spasao je smrti srpsku maratonku i njenog trenera Slavka Kuzmanovića
– Četiri prsta su mi odsjekli mačetom. Osvetili su mi se što sam moje prijatelje Srbe izvukao na sigurno kad je život u Keniji bio jeftina roba – priča za Blic.rs vižljasti Afrikanac na tartan stazi stadiona u Užicu.
Prijatelji Srbi se zovu Olivera Jevtić i Slavko Kuzmanović. Oni film vraćaju na decembar 2007. godine.
– Bili smo u Eldoretu u Keniji, blizu granice sa Ugandom, gdje je Olja trenirala za maratonsku trku u Pekingu. U tom kampu bilo je puno atletičara, među njima i Stenli – sjeća se Slavko Kuzmanović.
Olivera se pripremala za Olimpijadu, a Kenija za izbore. Borba za vlast bila je povod plemenima da zarate.
– Zavladao je haos. Ulice su bile prekrivene leševima. Gledali smo kako pobunjenici u crkvu uvode žene i djecu i žive ih spaljuju – priča Olivera za Blic.rs.
Olivera i Slavko pokušali su se izolovati od ratne strahote, nadajući se da će užas brzo proći.
– Htjeli smo da odemo na trening, ali nam Stenli nije dao. Rekao je da se sprema pokolj. Na atletsku stazu su upali neki ratnici i ubili njihovog zemljaka, atletičara, olimpijskog prvaka – nastavlja srpska maratonka.
Više vremena za čekanje nije bilo. Trebalo je pobjeći, ali kuda?
– Stenli nas je poveo mračnim ulicama Eldoreta, potom kozjim stazama kroz šumu. Metar po metar smo se probijali iz vatrenog obruča dok nismo stigli na sigurno. U Najrobiju nas je čekao avion koji je obezbijedila srpska diplomatija. Stenli se vratio nazad – nastavlja Slavko.
Tek kasnije saznali su šta se desilo sa njihovim spasiocem.
– Pobunjenici su saznali da sam izvukao dvoje bijelaca. Zarobili su me. Izgubio sam prste… Naredne godine osvojio sam zlatnu medalju na svjetskom prvenstvu hendikepiranih atletičara u Indiji – prepričava Stenli Kipruti.
Kenijac je već neko vrijeme u Užicu, Oliverin je i Slavkov gost. Zavolio je Užice i Zlatibor.
– Zauvijek mu ostajemo zahvalni. Srećni smo što smo ga imali uz sebe kad su nam glave visile o koncu – kažu Olivera i Slavko.
KOMENTARI