Nogometnu reprezentaciju Bosne i Hercegovine početkom narednog mjeseca očekuje prva utakmica polufinala baraža za Europsko prvenstvo. Zmajevi će se 8. oktobra na stadionu Grbavica sastati sa selekcijom Sjeverne Irske koju su već imali priliku pobjeđivati prije dvije godine, a tri dana kasnije na Bilinom polju će u sklopu Lige nacija gostovati i Nizozemska.
Na spisku za ove utakmice našao se i “Šveđanin” Dennis Hadžikadunić.
Sa svega 22 godine Hadžikadunić već treću sezonu igra standardno u Rusiji za Rostov, koji također igra i u Europi, a nastupi koje pruža bili su jasan signal ljudima iz N/FSBiH da je vrijeme za akciju. Pored Švedske u kojoj se rodio i fudbalski stasao odabrao je igrati za Zmajeve bez da je zauzvrat tražio išta i definitivno je prava budućnost reprezentacije.
Portal Reprezentacija.ba je među prvima pisao o Hadžikaduniću, što je prepoznao i on sam, pa ga stoga i nije bilo teško nagovoriti na prvi veći intervju za bh. medij. Željeli smo saznati i kakav je izvan terena, kakvu muziku sluša, šta najviše voli od bosanskih jela…
“Jako sam sretan i ponosan što ću igrati za Bosnu i Hercegovinu. Reprezentaciju pratim još od malih nogu, kada sam gledao Emira Spahića u toj zadnjoj liniji pitao sam se hoću li i ja jednom biti tu, a to će mi se sada, hvala Bogu, ostvariti. Velika je to stvar. I roditeljima je jako drago”, javio se Hadžikadunić iz Rusije za Reprezentacija.ba portal.
Jeste li gledali posljednje dvije utakmice protiv Italije i Poljske? Kako vam se čini današnja reprezentacija?
“Da, naravno. Po mom mišljenju smo dobro igrali.”
Kako su Šveđani reagovali kada se saznalo da ćete igrati za Bosnu i Hercegovinu?
“Nisam baš obraćao pažnju na to. Oni su me sigurno imali u nekim svojim planovima za budućnost, ipak sam od 15. godine bio u mlađim selekcijama, ali odlučio sam da je Bosna i Hercegovina zemlja za koju ću igrati i ne kajem se zbog toga. Meni je to bolje zvučalo od Švedske. Osjetio sam jednostavno da se dešavaju prave stvari, a otac mi je pričao i o samoj veličini selektora Dušana Bajevića. Veliko je ime.”
Očekujete li da brzo zauzmete mjesto u prvih 11?
“Trener je taj koji odlučuje. Ja znam svoje kvalitete, koliko mogu i sigurno da ću davati sve od sebe na treninzima da se izborim za povjerenje. Ostalo nije na meni.”
Kako su izgledali prvi razgovori sa ljudima iz N/FSBiH? Zvao vas je Zvjezdan Misimović…
“Bilo mi je drago što se javio i što su uopšte u Savezu zainteresovani za mene. Sa Misimovićem sam otvoreno pričao, bio je to dobar razgovor u kojem mi je on ispričao kakva je vizija reprezentacije, stanje u njoj, ali pritom mi nije bilo ništa obećano. Zaključio je da mogu pomoći, uostalom i on sam je igrao u Rusiji, zna da se ovdje igra dobar fudbal…”
A porodica? Jesu li oni odmah bili za to da igrate za Bosnu i Hercegovinu?
“Vjerujte mi, koliko sam sretan ja, toliko su i oni. Mnogo im znači to jer su tu, ipak, živjeli i osjećaju se Bosancima.”
Odakle su Hadžikadunići?
“Otac je iz Doboja, dok je mama iz Sarajeva. Do prije dvije-tri godine išao sam često sa njima na odmor u Bosnu i Hercegovinu, tu mi nekako baš bude lijepo, ali sada zbog obaveza ne stižem baš. Eto, sada kada sam reprezentativac ću vjerovatno malo češće.”
U Rusiju ste otišli veoma mladi. Imali ste tek 20 godina.
“Ni meni nije bilo baš svejedno. Igrao sam za Malmo, tu su mi kuća, roditelji, prijatelji…, ali morao sam misliti i na svoju karijeru. Bilo je u tom periodu još nekih ponuda iz drugih zemalja, no meni je Rostov zvučao najbolje i danas smatram da sam napravio vrlo dobar potez. Ne samo da sam napredovao kao igrač, razvio sam se i kao ličnost, brže sam odrastao, mentalno očvrsnuo. Mama je i plakala što idem tako daleko”.
KOMENTARI